Klub SFRJ Forum Indeks Klub SFRJ
Da se podsjetimo ili necem naucimo iz vremena SFRJ
 
 Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?   TražiTraži   Lista članovaLista članova   Grupe korisnikaGrupe korisnika   RSS Feed   RegistracijaRegistracija 
 ProfilProfil   Provjeri privatne porukeProvjeri privatne poruke   LoginLogin 




Moamer El Gadafi
Idi na stranicu 1, 2, 3  Naprijed
 
Otvori novu diskusiju   Odgovori na temu    Klub SFRJ Forum Indeks -> Revolucionari
Vidi prethodnu temu :: Vidi sljedeću temu  
Autor Poruka
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 26 Sep 2011 14:29    Naslov komentara: Moamer El Gadafi Citiraj ovaj komentar

U telefonskoj izjavi Rojtersu sa nepoznate lokacije, Ibrahim je juče rekao da niko nije uspeo da dokaže da Gadafi ili njegova porodica imaju sredstva ili račune.
"To je dodatni dokaz poštenja i transparentnosti ove porodice i toga da su oni jedna obična libijska porodica", kazao je Ibrahim, koji obično ima ulogu Gadafijevog kontakta sa stranim medijima.
"Vođa revolucije i njegova porodica su među najsiromašnijim građanima", istakao je Ibrahim i dodao da se svo bogatstvo kojim Libija raspolaže ogleda u preduzećima koja rade i institucijama.
Gadafi se nalazi u bekstvu od kako su borci iz redova pobunjenika u avgustu, posle više meseci borbi, zauzeli libijsku prestonicu.
Britanska agencija navodi da je poznato da je Gadafijeva porodica živela raskošno.
Pevačica Neli Furtado je obelodanila da joj je plaćeno milion dolara za 45-minutni koncert za članove Gadafijeve porodice u Italiji.
Švajcarska je saopštila u maju da je otkrila 360 miliona švajcarskih franaka (415,8 miliona) potencijalno nelegalnih sredstava koja se mogu dovesti u vezu sa Gadafijem i njemu bliskim ljudima.
Britanski mediji su izvestili da Gadafijev sin Saif al-Islam ima kuću u Londonu vrednu 19 miliona dolara sa devet spavaćih soba, bazenom i kućnim bioskopom.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vuk
Administrator foruma
Administrator foruma


Član od: 23 Dec 2007
Komentari: 1528

KomentarUpisano: 30 Sep 2011 22:22    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Sto je vise kleveta i lazi Gadafi nam je miliji i drazi!!!!!!!!!!!
Very Happy zvijezda jugoslavija
_________________
"Hej, hej Jugosloveni, bračo rođena,
vratite se kući, samo jedna je Jugoslavija.."
www.vuksfrj.se
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji e-mail
rajvosa
Pridoslica


Član od: 17 Feb 2008
Komentari: 6

KomentarUpisano: 20 Oct 2011 18:46    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Vijest o ubistvu Muamara Gadafija me je jako potresla. Bio je prijatelj Jugoslavija i prije svega predjednika Tita.

Je li to demokratija o kojoj zapad govori?
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 22 Oct 2011 08:40    Naslov komentara: Patris Lumumba, Ce,Gadafi.. Citiraj ovaj komentar

„Ламенту над Београдом“ (1956), последњој песми Милоша Црњанског, химни која у романтичарском маниру метафоризује смрт (веле)града, и, његовог, песника, налази се прегршт алузија на мање познате, а историјом пребогате географске просторе, и заборављене, заправо никад ни упознате, а трајношћу, опет, благословене народе. Једна од тих алузија односи се и на неустрашиво, у борби опако, ратничко племе Кабилије, смештено на западу и северу Африке, у пешчаним оазама Сахаре скривено, и од, просветитељског импулса, западне цивилизације заштићено, и необухваћено. Чак и за, ретке, пасиониране, читаоце Црњансковог стваралаштва, углавном непримећено.

„Ја ћу негде, сам, у Сахари, стати,
у оној где су каравани сени,
али, ко што уз мртвог Туарега чучи мати,
Ти ћеш, до смрти, бити утеха мени.
А кад ми сломе душу, копље, руку и ногу,
Тебе, Тебе, знам да не могу, не могу.“
Номадско, дакле, племе, Туареги.

Помен на ове, до последње капи крви свом песку одане, муслиманске ратнике, бележи се још код Херодота. Али, јунаштво ових мушкараца, међу сунитима ваљда јединим који се, уместо жена, забрађују, тог „Плавог народа“, названог тако по боји одеће у коју се, вековима, огрћу, прожето неугаслом жеђи за слободом, обележено, из века у век, прераном смрћу, окупано крвљу, тако, на први поглед, супротно матријархату, вредношћу којом су највише надахнути, овековечено је и у новијој историји. У неравноправној борби, крајем деветнаестог, и почетком двадесетог века, у жестоком, и као толико пута до сада у њиховој прошлости, узалудном, без икаквог изгледа на успех, супротстављању француским колонизаторима, који су, проширујући њихову свест зраком просвећености, сузили слободу њиховог кретања, касније, новоуспостављеним границама новонасталих независних држава, Нигера, Малија, Алжира, Буркине Фасо и Либије. Ипак, просветитељска традиција не задире толико у прошлост, као традиција Туарега. Она је, очувана уз помоћ ратничког пркоса, у једнаком интензитету присутна и данас, када су Туареги, са истом спремношћу на жртву, и помиреношћу са сасвим извесним поразом, и губитком живота, поново, у саобразју са скоро три хиљаде година дугим, непроменљивим, чергарским схватањем живота, страх и трепет за хуманисте широм планете. Запрепашћене отпором који као последњи бастион одбране Моамера ел Гадафија, на југу Либије, пружају знатно надмоћнијим припадницима новог либијског режима, не дозвољавајући му да, иако има обилату помоћ најјачег војног савеза света, освоји једино преостало упориште вође Џамахирије. Његов родни град Сирт.
Црњански је, несумњиво, познавао историју Туарега, а њихов инат, и непокоривост, чврсту решеност да не прихвате вредности новог, надолазећег света, целим својим бићем осећао. Знао је то и Гадафи, иако, највероватније, није читао Црњанског. Као што ни Црњански, можда, није могао да претпостави како ће судбина Сирта, данас, бити тако блиска судбини Београда, 1999, а истрајност Срба тако далеко од непоколебљивости Туарега.
А, можда, је и могао. Иначе не би, у романтичарском, али и патриотском, заносу везао своју судбину у Београду са трагичном судбином пустињских номада у Африци, нити би, са хладном скепсом, и не без ироније, опоменуо Србију и свој народ да ће једино опстати уколико буду следили поучан пример Туарега из Сахаре. Црњански је још средином прошлог века знао да Београд, са све уочљивијим контурама наднационалног, и анационалног, наддржавног, велеграда, није њему, чергару, и родољубу, као ни његовим сународницима, Мајка, и да ми од њега не можемо очекивати оно због чега Туареги, са грчом смрти на лицу и ведрином вере у души, већ три хиљаде година, у битки за песак, остављају своје кости у дубинама пустиње, уверени да тако чувају сенке некадашњих каравана, као једини смисао, и пут према Сунцу. Јер, Очеви Београда не чуче над мртвим Србима, као што Мајке Сахаре плачу над погинулим Туарегима; и уместо копља, и узвишене смрти, дарују нам мир и ништаван живот. Не на нашој земљи, него у, глобалном, велеграду.
Опрљени сунцем рационализма ми смо данас онемогућени да прихватимо туарешку филозофију живота, али можемо на трагу Милоша Црњанског, надахнути „Ламентом над Београдом“, и у светлу актуелних догађања, донекле новим читањем његове тестаментарне поеме, да се запитамо: Да ли је Гадафи боље „прочитао“ Црњанског него ми?
Поуздани одговор на ово питање очекивати не можемо, али се, барем, треба надати одговору који рачуна на снажну, у дослуху са истином, уметничку имагинацију. Довољно моћну да нас увери како су туарешке барикаде, као израз борбе за живот на својој земљи, и борбе за право на различитост, и самосвојност, кроз историју постављане свим светским империјама, па и овој савременој, либералној, пример слободарског духа, и противљења, глобалном, злу, које се незаустављиво, одавно све силовитије разлива и по нашим, српским, душама, учинивши од нас бесловеснике који више нису у стању да се присете колико су некада давно, док су душом и копљем, крвљу својом, хранили отаџбину, помирени са тренутним поразом, уверени да ће њихова земља кренути, из смрти, и крви, према Сунцу, на свој пут, били тако блиски, и сродни, Туарегима. С том разликом што ми, за разлику од ових племенских ратника, и данас имамо, какву-такву, државу.
Црњански је још 1956. године слутио да Београд, обасјан светлима мегалополиса, напушта националну традицију, па је стао у сен туарешких каравана, за које је, очигледно, био убеђен да ће, и пола века после „Ламента над Београдом“, бити вредни помена у песми, доприносећи њеној вечности, ванвремености, омогућити остварење романтичне, крхке, жеље за безвременошћу.
Ту жељу разумео је Гадафи, и кренуо, спасоносним, трагом, назначеним у „Ламенту над Београдом“. Нас, који смо Црњанског ишчитавали, одавно смо изгубили тај траг.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 22 Oct 2011 10:37    Naslov komentara: Nije to bio *americki novac*, Citiraj ovaj komentar

Gadafi izneo iz zemlje više od 200 milijardi dolara

Ubijeni libijski vođa Moamer Gadafi tajno je izneo iz Libije i u inostranstvu investirao više od 200 milijardi dolara, dva puta više nego što su ranije procenjivale vlade zapadnih zemalja, piše list Los Anđeles Tajms

Pozivajući se na neimenovane visoke libijske zvaničnike, list piše da je američka administracija bila zaprepašćena kada je u proleće otkrila da libijski režim ima 37 milijardi na računima i novca investiranog u Sjedinjenim Američkim Državama, preneo je AFP.
U vesti se navodi da je američka administracija odmah zamrzla ta sredstva kako ih Gadafi i njegovi saradnici ne bi mogli koristiti.
Vlade Francuske, Italije, Engleske i Nemačke do sada su preuzele kontrolu nad još oko 30 milijardi dolara do koji su došli iz Libije.
Ranije, istražni organi su procenili da je Gadafi u inostranstvo, širom sveta, izneo još oko 30 milijardi dolara, što čini ukupno oko 100 milijardi dolara, navodi američki list.
Tajms piše da su dodatne istrage američkih, evropskih i libijskih stručnjaka, otkrile da je Gadafi godinama tajno slao u inostranstvo još na desetine milijardi i povoljno investirao u skoro svakoj većoj državi, uključujući dobar deo zemalja na Bliskom istoku i jugoistoku Azije.
Dobar deo tog novca uložile su institucije libijske vlade, kao što su Centralna banka Libije, Libijska investiciona uprava, Libijska inostrana banka, Libijska nacionalna naftna korporacija, Libijska agencija za ulaganja u Afriku, piše list.
Prema istražiteljima, Gadafi i članovi njegove porodice imali su pristup svom tom novcu i mogli su da ga podižu kad su hteli.
Gadafi je naftom bogatom Libijom vladao 42 godine a ubijen je u četvrtak, kada je pokušao da pred pobunjenicima pobegne iz rodnog mesta Sirte.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 22 Oct 2011 12:05    Naslov komentara: Amerika ide stopama Hitlera, Citiraj ovaj komentar

ZLOČINI „USTANIKA“

A u Libiji Gadafi je imao podršku najvećeg dela stanovništva. Bio sam sa mnogo ljudi koji su po tradiciji predstavljali opoziciju Gadafiju, ali su mu se zbog osećanja patriotizma pridružili u njegovoj borbi protiv agresije NATO. Prvog jula je u Tripoliju održan veličanstven skup. Tripoli je grad sa ukupno 1,5 milion stanovnika, a na skupu je bilo 1,7 milion ljudi. Značilo je da su ljudi došli sa svih strana kako bi demonstrirali svoju podršku borbi protiv NATO.

Zatim, video sam zločine koje su napravili oni koje su zvali „ustanicima“. U stvarnosti to nisu bili ustanici, to su uglavnom bili strani plaćenici. Libijaca koji su se naoružali protiv Gadafija bilo je veoma malo. Glavnu masu boraca činili su najamnici, naoružani američkim i izraelskim oružjem. Osim toga, značajno je bilo i prisustvo Al Kaide. U Libiji je bilo i ranije grupacija Al Kaide, koja je isporučivala borce Iraku i bila uticajna. To su bili pobornici najjačeg nasilja. Kada bi napadali sela (tačnije – napadao je NATO, a borci Al Kaide su ulazili posle njih), oni su bili drogirani i činili su užasne zločine. Muškarcima su odsecali glave, ženama grudi, i sve to javno kako bi videlo što više svedoka, kako bi zaplašili stanovništvo. Terali su svojim postupcima narod da beži, sve više šireći vlast komiteta osnovanog u Bengaziju. Libija je zemlja koja nema mnogo stanovništva, najviše šest miliona , od kojih je dva miliona pobeglo napustivši svoje kuće.

O radu stranih novinara u Libiji mogu da kažem samo jedno: svi su zajednički lagali. To su bili novinari velikih kanala - BBC, SNN, France-24, France-TV (Al Džazire u to vreme nije bilo, nisu joj dozvolili). Obično, kada bi televizijska grupa dobila akreditaciju, to je uvek bilo za dvoje: novinara i snimatelja. A ovamo ih je dolazilo po troje, četvoro, ponekad i po sedam ljudi, i videlo se da to nisu novinari jer su se pojavljivali ljudi sa nabildovanim mišićima i po njihovom izgledu je moglo da se shvati da su to dobro istrenirana vojna lica, mada su imali akreditaciju medija... Video sam kako fabrikuju laži. U libijskoj vladi su se vodile oštre diskusije o tome šta da se radi sa tim ljudima. Neki, na primer J. Šakir, poznati libijski novinar, govorili su da ih treba prognati. Ali Sejf al-Islam Gadafi smatrao je da, ako se sva ta publika izbaci napolje, o onome što se u Libiji dešava će uopšte prestati da se govori. I ukoliko se to desi – jednostavno će sve u zemlji da bude uništeno.

Smatram da je to bila najozbiljnija greška. Kad smo diskutovali ko je pravi a ko ubačeni novinar, i ja sam počeo da tražim po Internetu ko je ko. Razjasnilo se da su pravi novinari bili samo oni koji su nastupali pred kamerama, a ostali su bili vojna lica. Tada su libijske tajne službe rešile da hvataju elektronsku poštu svih novinara koji rade u glavnom pres-centru i otkrili su nezamislive stvari: čak su i pravi novinari održavali vezu sa MI-6, sa francuskim tajnim službama, Mosadom. Sve su to bili agenti. Tajne službe Libije su došle do neverovatnog dokumenta – nečeg sličnog udžbeničkom priručniku, koji je izdala privatna vojna kompanija Aegis (engleski pandan američke kompanije Blackwater). Postalo je jasno da su svi ti „novinari“ predstavljali jednu jedinu grupu, i da su radili zajedno. U priručniku je konkretno navedeno da, kada Amerikanci počnu napad kako bi razrušili Tripoli, tri sata pre toga sve novinare treba udaljiti iz libijskog glavnog grada jer Gadafi može da ih uzme za taoce. Postojao je i plan evakuacije prema kome je Aegis imao tajnu bazu u Tripoliju i koristio pomoć turskih tajnih službi. Sve novinare je trebalo brzo prebaciti u luku i odatle ih ukrcati na brodove NATO, i to tačno tri sata pre napada na Tripoli.

NOVINARI NAVODE RAKETE France-24, zvanični kanal francuske vlade, potpisao je ugovor sa komitetom iz Bengazija o tome da će mu pomagati u radu sa medijima i u obezbeđenju međunarodnih veza za pobunjenike. Odnosno, francuski novinari su tvrdili da daju objektivne informacije, a u stvari su podržavali bunu. Novinarima tog TV-kanala je bilo dozvoljeno da se pojavljuju svuda, oni su se automobilima odvozili u mesta koja su upravo bombardovana, išli su u različite delove Tripolija, a na kraju je utvrđeno - kad god bi se ti novinari pojavljivali u bilo kom delu grada, na primer, da bi pogledali ovu ili onu državnu zgradu - 15 minuta posle njihovog odlaska počinjalo je bombardovanje upravo te zgrade. To jest, „novinari“ su služili kao lica za navođenje.

Došlo je do jednog užasnog slučaja. Svi znaju da se NATO bavi svim onim čime se bavi i Izrael – ubistvima pojedinih rukovodilaca, ubistvima njihovih porodica. Ako ne mogu da ubiju lidera, oni im ubijaju žene i decu. Jedan od visokih libijskih vojnih rukovodilaca imao je porodično slavlje, na koje je pozvano i nekoliko novinara. Ne zna se ko tačno, ali je jedan od njih spustio kofer GPS u dečju sobu. Kad je noću avijacija NATO bombardovala tu kuću, bombe su padale pravo u dečje sobe i sva su deca ubijena.

U jednom od malih libijskih zaselaka došlo je do masovnog ubistva. Zaseok je bio na bregu i natovci su morali da ga uklone kako bi obezbedili slobodan prolaz za „ustanike“. Sravnili su ceo breg i uništili selo. Libijske vlasti su saopštile da je to ratni zločin. Predstavnici NATO su odgovorili – ne, oni su, kao, imali tačnu informaciju da su se tamo krili vojnici. Libijci su se obratili svim novinarima iz pres-centra sa molbom da odu na to mesto kako bi se utvrdila istina. Kada su stigli, videli su da je tamo prava klanica, svuda su ležala iskidana tela. Onda su se ti novinari, snabdeveni specijalnim telefonima, povezali sa štabom NATO u Briselu kako bi odatle dobili instrukcije. Oficiri NATO su im diktirali tekstove članaka govoreći šta da napišu: kao, objekat je bio vojni, ali se tamo slučajno našlo nekoliko civila, što niko nije znao, i sl. To jest, sve je predstavljalo preduzeće za proizvodnju laži.

Al Džazira je napravila televizijski studio u Kataru, u kome je izgrađena imitacija Zelenog trga i trga Bab el-Aziza u Tripoliju. Zatim je NATO počeo da bombarduje grad. To je bio neprekidan potok vatre, bombardovano je sve, dva dana zemlja nije prestala da podrhtava, a Al Džazira je sve vreme vrtele slike iz studija na kojima su „ustanici“ uz likovanje stupali na Zeleni trg. Posle je šef pobunjeničkog „prelaznog saveta“ izjavio da je to bilo „ratno lukavstvo“.

Libijske specijalne službe nisu uspele sa tim da izađu na kraj. Nisu znale kako da reaguju. To je bila toliko vanredna situacija da niko nije uspeo da se snađe. Ograničili su se slanjem nekoliko novinara. Jednom je, na primer, Gadafi imao sastanak sa vođama plemena u hotelu gde je bio smešten pres-centar. Amerikanci ga ljubav da ga dokrajče, a on se pojavljuje u pres-centru, koji ne može da se bombarduje, jer su u njemu svi njihovi novinari. Niko nije znao ni kad je Gadafi ušao unutra ni kako je iz njega izašao. Zaključeno je da postoje tajni prolazi, a noću su pronašli jednog novinara iz „Vašington posta“ u podrumu u kome je – bos, sa ultrazvučnim aparatom u rukama - pokušavao da nađe podzemni ulaz kroz koji je Gadafi ušao. Momka su poslali.

ISKUSTVO LIBIJE KORISTI SIRIJI Svi televizijski kanali zemalja NATO su tesno sarađivali između sebe, a Libija je imala samo svoj kanal, kome su Amerikanci prekinuli vezu sa satelitom, tako da Libijci nisu mogli ništa da emituju u inostranstvo. Sve je bilo potopljeno u okean laži. Evropljani su bili ubeđeni da je u Libiji došlo do revolucije, da je Gadafi ubijao ljude i da je vojna intervencija sasvim normalna stvar. Nisu shvatali da je to bila kolonijalna ekspedicija, odnosno da se Zapad vraća svom kolonijalističkom iskustvu.

Sad se vidi da se te iste metode i ta ista propaganda vrti na satelitskim kanalima, ovog puta protiv Sirije. Sada Al Džazira montira specijalne studije koji su kopija trga Abasida i Omeida u Damasku, to jest, spremaju se da ponove ono što su uradili sa Libijom

U Libiji ljudi koji su sarađivali sa NATO nisu imali pojma kako će se sve završiti. Rezultat je da je ubijeno više 50.000 ljudi, da je više od 200.000 ranjeno, da su 2.000.000 postali izbeglice. Da li uopšte možete da zamislite šta će biti u Siriji? […].

Libijsko iskustvo je izuzetno važno zbog toga što je u početku bilo predviđeno da se Sirija i Libija napadnu istovremeno. Nisu uspeli, ali niko na svetu nije hteo da zaštiti Gadafija – svi su poverovali televiziji. U Libiji su u jeku napada ostali samo ambasadori Venecuele, Kube i Sirije […].

Francuska i Velika Britanija su još u novembru 2010. godine potpisale ugovor kojim se predviđa formiranje zajedničkog ekspedicionog korpusa. Taj ugovor ima prilog o zajedničkoj vojnoj obuci sa spiskom svih jedinica koje će u tome učestvovati. Scenario „obuke“ je sledeći: „Radi spašavanja civila koje maltretiraju tirani, britanske snage treba da izvrše upad u Severnu Afriku. Dokument precizira da će vojna obuka započeti 21. marta 2011. godine. Britanska armija je napala Libiju 19. marta. To znači: od novembra 2010. godine svi su tačno znali šta će se desiti i pripremali su se za rat […].

Međutim, koren je mnogo dublji. Taj rat je, kao što sam već rekao, planiran od 2001. godine i planirale su ga SAD. Englezi i Francuzi su u tom poslu samo podizvođači. Potpuno istu stvar su SAD nameravale da naprave u Siriji, ali za sada ne mogu iz dva razloga. Prvo, trebalo je da od samog početka na licu mesta koncentrišu ogromnu količinu oružja. U Libiji su uspeli da osvoje arsenale oružja, a u Siriji nisu, tako da su morali da oružje šalju preko Jordana, Libana i Turske. To znači da nisu imali mogućnost da nanesu jedan snažan odlučujući udarac. Sada posmatramo kako se grupe plaćenika premeštaju po teritoriji Sirije napadajući čas ovde, čas onde, ali ne nanose glavni udarac.

Drugo, Libija je bila izolovana, a Sirija vodi široku politiku povezivanja sa drugim zemljama. Radi se ne samo o Iranu i Rusiji. Videli smo kako je u Savetu bezbednosti UN uradio posao veto Rusije i Kine. Odnosno: za sada je Sirija uspela da se sama zaštiti, ali sve je to vrlo klimavo. Jer Amerikanci se neće zaustaviti na učinjenom. Libijci su se prevarili misleći da će uspeti da se sami štite. Ali svet je zamišljen malo drugačije.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 23 Oct 2011 11:04    Naslov komentara: U cemu je problem Yugosi...? Citiraj ovaj komentar

Poslednje reči: U čemu je problem, momci?

Još se tačno ne zna kako je umro Muamer Gadafi, ali se juče pojavio još jedan klip koji prikazuje kako su nekada voljenog vođu, posle izvlačenja iz cevi u kojoj se krio, pripadnici pobunjenika linčovali.
Pucanj: Trenutak odluke
Ljudima koji su ga zarobili rekao je na arapskom „u čemu je problem, momci?", a oni su potom počeli da ga šamaraju i stavili na haubu džipa, želeći da ga provezu kroz grad.
Ujedinjene nacije i „Amnesti internešenel" pozvali su na istragu o Gadafijevoj smrti, ističući da je možda bio linčovan. Na snimku koji traje tri i po minuta, neposredno nakon njegovog hvatanja vidi se da Gadafi krvari. Neko iz mase viče da Gadafi mora da ostane u životu.
- Bog ovo zabranjuje - kaže Gadafi.
- Ovo je za Misratu, psu - govori neko, udarajući ga.
- Razlikuješ li dobro i loše? - pita ga Gadafi.
- Začepi, psu jedan - čuje se odgovor.
Kontroverze u vezi sa poslednjim trenucima života Moamera Gadafija nastavljene su i juče, kada je list „Dejli mejl" objavio snimak koji prikazuje da je bivši libijski lider ubijen metkom u čelo. Na snimku je prikazan ranjeni Gadafi kako leži na zemlji i ruka nepoznate osobe koja upire pištolj u njegovo čelo.
U sledećoj sceni čuje se pucanj, posle čega se vidi Gadafi kako leži nepomično.
Nešto ranije, jedan od pripadnika snaga novih prelaznih vlasti objavio je na video snimku da je on lično u Sirtu zarobio Gadafija i smrtno ga ranio s dva hica, dok su borci u Misrati saopštili da niko od njih nije ubio svrgnutog libijskog vođu. Prema još nekim verzijama, Gadafi je bio živ kada je odvezen iz Sirta, a umro je nekoliko minuta pre nego što je stigao do bolnice.
U celu priču umešao se i Sanad al-Sadek al-Ureibi, 22-godišnji pripadnik pobunjenika, tvrdi da je upravo on ubio bivšeg libijskog vođu Muamera Gadafija.
- Ispalio sam dva metka u njega. Jedan u visini grudi, drugi u glavu. Nije odmah umro, trebalo mu je pola sata - rekao je Al-Ureibi na klipu postavljenom na Jutjub. On pred kamerom pokazuje i zlatni prsten i krvavu jaknu, koja je navodno pripadala Gadafiju.
Vojnik tvrdi da je onesposobio pukovnika i opalio mu šamar.
- Rekao mi je: „Ti si kao moj sin". Ošamario sam ga ponovo. On je rekao: „Ja sam ti kao otac". Tada sam ga uhvatio za kosu i oborio na zemlju - tvrdi Al-Ureibi.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 29 Oct 2011 21:16    Naslov komentara: prijatelji gadafija Citiraj ovaj komentar

http://www.nspm.rs/images/stories/hronika5/GadafiCericW.jpg

Реис Церић (Мустафа) још није стигао да се одреди према варварском иживљавању над заробљеним, па онда и смакнутим пријатељем (Гадафијем). Чак ни над судбином брата муслимана, коме није омогућен ни покоп по исламским правилима, пише сарајевско "Ослобођење".

Нема човјека којему су се све жеље испуниле. Није то чак ни Мустафа Церић, успркос томе што реис-ефендија, као што је опћезнано и нешто мање прихваћено, није великих прохтјева.

Прије готово двије године, у новембру 2009, Церић је увеличао Пету генералну конференцију Свенародног исламског свјетског вођства. Покровитељ је, дакако, јер конференција је одржана у Триполију, био Муамер Гадафи. Јасно, наш реис не воли бити фикус, те је пред уваженом браћом одржао реферат "Допринос муслимана у суочавању са шовинизмом и расном дискриминацијом" - што свједочи о томе да су организатори доиста водили рачуна о томе ко ће говорити о којој теми.

Под утиском тог адекватног избора, репрезентативац бх. муслимана је надахнуто с браћом подијелио (једну) своју жељу. А та је: "...Надам се да ће Свенародно исламско вођство под покровитељством брата Муамера Гадафија дати свој значајан допринос на путу свеопћег муслиманског опоравка и напретка".

Како би показао колико вјерује да ће му се ова жеља испунити, Церић је истакао Гадафијеву голему бригу и подршку очувању исламског идентитета у нас, слиједом чега га је одликовао Босанским орденом ислама првог реда. То можда није био почетак једног великог пријатељства, али су од тога дана врата Пуковникова шатора реису увијек била отворена. Схватио је то и ефендија, па се средином фебруара ове године опет запутио на далеки пут.

Но, како реис не крије своје пријатеље од својих пријатеља, повео је и муфтију Муамера Зукорлића - којему, такође, не би било мрско да буде реис. Колико је знано, гости овога пута нису носили дарове, али су зато имали једну жељу. Молили су, дакле, домаћина за финанцијску помоћ не би ли "успоставили и афирмирали сурадњу на подручју вјере, образовања и културе". Скромно; њих двојица, а једна жеља. И, нема двојбе, ако је стигао - Гадафи их је услишио.

Реис Церић, то је, међутим, сигурно, још није стигао да се одреди према варварском иживљавању над заробљеним, па онда и смакнутим пријатељем. Чак ни над судбином брата муслимана, коме није омогућен ни покоп по исламским правилима, већ је данима трајало беспризорно иживљавање и ликовање над његовим мртвим тијелом. Није, међутим, реис-ефендија најгори у конкуренцији пуковникових - сад већ - бивших пријатеља. Прошле године, на самиту Арапске лиге, Силвио Берлускони је пришао и понизно пољубио руку либијском вођи. Љубио је, заправо, талијански премијер руку која је 80 посто либијске производње нафте продавала Италији, а онда - никад утврђени износ - тај новац инвестирала у Берлусконијеве компаније.

Тога је човјека тај живописни Талијан звао својим најбољим пријатељем, срели су се 11 пута... скоро као Тито (још један давни Гадафијев пријатељ) и Чаушеску. Да би на вијест о бестијалној егзекуцији ликовао готово као онај oсамнаестогодишњи либијски десперадос Санад ал-Уреиби, који је, по личном признању, пресудио Пуковнику његовим златним револвером. "Тако пролази слава овога свијета", испалила су латинску изреку она иста уста што су цјеливала Гадафијеву руку. Лани.

Берлусконијев британски колега Дејвид Камерон није, славећи Пуковниково погубљење, пропустио прилику да подсјети на терористички напад на путнички авион изнад Локербија. Што је прилично неспретно, јер је либијски вођа то с Камеруновим претходником Блером ријешио на, за њега, традиционалан начин - новцем; који је, уосталом, и био разлог да својевремено овај Британац чами да га Гадафи припусти у шатор. Баш као што је, свјестан његове моћи, али и карактера данашње (а као да је икада било другачије!) дипломатије, новцем могао приуштити да усред Лондона Британцима тумачи како је Вилијам Шекспир у ствари Арапин Шеик Спир, чије је књижевно наслијеђе присвојио Запад.

На концу, чини се како је случај Гадафи гануо само једнога његова пријатеља. Додуше и супатника. Ријеч је, дакако, о Хоснију Мубараку, који му се, након што је видио бруталну ликвидацију, умало није придружио.

Што се, пак, босанскохерцеговачког Пуковникова пријатеља реис-ефендије тиче,
он је, Богу хвала, добро и баш је у Дохи на Међународној конференцији, гдје је говорио о теми "Друштвени медији и међувјерски дијалог". Ту је он јак... око медија, особито (Мада му и дијалог иде!).

И мудро је зборио: "Ми, људи, не знамо аутоматски што је добро, а што лоше за нас. Ми морамо учити и научити што је корисно, а што штетно за наш живот..."

А Церић је научио. И зато шути о смрти пријатеља.

Јосип Вричко
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 29 Oct 2011 21:18    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Реис Церић (Мустафа) још није стигао да се одреди према варварском иживљавању над заробљеним, па онда и смакнутим пријатељем (Гадафијем). Чак ни над судбином брата муслимана, коме није омогућен ни покоп по исламским правилима, пише сарајевско "Ослобођење".

Нема човјека којему су се све жеље испуниле. Није то чак ни Мустафа Церић, успркос томе што реис-ефендија, као што је опћезнано и нешто мање прихваћено, није великих прохтјева.

Прије готово двије године, у новембру 2009, Церић је увеличао Пету генералну конференцију Свенародног исламског свјетског вођства. Покровитељ је, дакако, јер конференција је одржана у Триполију, био Муамер Гадафи. Јасно, наш реис не воли бити фикус, те је пред уваженом браћом одржао реферат "Допринос муслимана у суочавању са шовинизмом и расном дискриминацијом" - што свједочи о томе да су организатори доиста водили рачуна о томе ко ће говорити о којој теми.

Под утиском тог адекватног избора, репрезентативац бх. муслимана је надахнуто с браћом подијелио (једну) своју жељу. А та је: "...Надам се да ће Свенародно исламско вођство под покровитељством брата Муамера Гадафија дати свој значајан допринос на путу свеопћег муслиманског опоравка и напретка".

Како би показао колико вјерује да ће му се ова жеља испунити, Церић је истакао Гадафијеву голему бригу и подршку очувању исламског идентитета у нас, слиједом чега га је одликовао Босанским орденом ислама првог реда. То можда није био почетак једног великог пријатељства, али су од тога дана врата Пуковникова шатора реису увијек била отворена. Схватио је то и ефендија, па се средином фебруара ове године опет запутио на далеки пут.

Но, како реис не крије своје пријатеље од својих пријатеља, повео је и муфтију Муамера Зукорлића - којему, такође, не би било мрско да буде реис. Колико је знано, гости овога пута нису носили дарове, али су зато имали једну жељу. Молили су, дакле, домаћина за финанцијску помоћ не би ли "успоставили и афирмирали сурадњу на подручју вјере, образовања и културе". Скромно; њих двојица, а једна жеља. И, нема двојбе, ако је стигао - Гадафи их је услишио.

Реис Церић, то је, међутим, сигурно, још није стигао да се одреди према варварском иживљавању над заробљеним, па онда и смакнутим пријатељем. Чак ни над судбином брата муслимана, коме није омогућен ни покоп по исламским правилима, већ је данима трајало беспризорно иживљавање и ликовање над његовим мртвим тијелом. Није, међутим, реис-ефендија најгори у конкуренцији пуковникових - сад већ - бивших пријатеља. Прошле године, на самиту Арапске лиге, Силвио Берлускони је пришао и понизно пољубио руку либијском вођи. Љубио је, заправо, талијански премијер руку која је 80 посто либијске производње нафте продавала Италији, а онда - никад утврђени износ - тај новац инвестирала у Берлусконијеве компаније.

Тога је човјека тај живописни Талијан звао својим најбољим пријатељем, срели су се 11 пута... скоро као Тито (још један давни Гадафијев пријатељ) и Чаушеску. Да би на вијест о бестијалној егзекуцији ликовао готово као онај oсамнаестогодишњи либијски десперадос Санад ал-Уреиби, који је, по личном признању, пресудио Пуковнику његовим златним револвером. "Тако пролази слава овога свијета", испалила су латинску изреку она иста уста што су цјеливала Гадафијеву руку. Лани.

Берлусконијев британски колега Дејвид Камерон није, славећи Пуковниково погубљење, пропустио прилику да подсјети на терористички напад на путнички авион изнад Локербија. Што је прилично неспретно, јер је либијски вођа то с Камеруновим претходником Блером ријешио на, за њега, традиционалан начин - новцем; који је, уосталом, и био разлог да својевремено овај Британац чами да га Гадафи припусти у шатор. Баш као што је, свјестан његове моћи, али и карактера данашње (а као да је икада било другачије!) дипломатије, новцем могао приуштити да усред Лондона Британцима тумачи како је Вилијам Шекспир у ствари Арапин Шеик Спир, чије је књижевно наслијеђе присвојио Запад.

На концу, чини се како је случај Гадафи гануо само једнога његова пријатеља. Додуше и супатника. Ријеч је, дакако, о Хоснију Мубараку, који му се, након што је видио бруталну ликвидацију, умало није придружио.

Што се, пак, босанскохерцеговачког Пуковникова пријатеља реис-ефендије тиче,
он је, Богу хвала, добро и баш је у Дохи на Међународној конференцији, гдје је говорио о теми "Друштвени медији и међувјерски дијалог". Ту је он јак... око медија, особито (Мада му и дијалог иде!).

И мудро је зборио: "Ми, људи, не знамо аутоматски што је добро, а што лоше за нас. Ми морамо учити и научити што је корисно, а што штетно за наш живот..."

А Церић је научио. И зато шути о смрти пријатеља.

Јосип Вричко
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 08 Nov 2011 10:50    Naslov komentara: SFRJ i Afrika Citiraj ovaj komentar

Raspad Jugoslavije zavio Afriku u crno
Raspad Jugoslavije pomerio političke postulate

Raspad Jugoslavije tokom 90-tih godina imao je, ne samo veliki geopolitički uticaj na Evropu, već i na svet, pre svega zato što je bivša SFRJ bila uticajna članica Pokreta nesvrstanih zemalja.
Raspadom zajedničke države je na prostoru nekadašnje Jugoslavije nastao mozaik malih nezavisnih zemalja, koji je evropskim liderima prouzrokovao niz problema, smatra Volfgang Hopken, profesor istorije jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Lajpcigu.
„Na početku su se svi pitali kako bi se taj prostor mogao regionalno i politički organizovati. Kako da se Evropa rukovodi prema novim državnim uređenjima? Da bi rešili to pitanje, osmislili su politički instrument. Postavljen je cilj po kojem bi sve te zemlje vremenom trebalo da budu približene i integrisane u Evropsku zajednicu”, kaže profesor Hopken.

Jugoslovenski nemiri preneseni i na Afriku

Sa krajem hladnog rata između Istoka i Zapada, automatski je oslabljen i Pokret nesvrstanih zemalja. Sam raspad Jugoslavije direktno je uticao i bio veoma loš primer za afričke secesioniste, tvrdi Asfa-Vosen Aserate, politički analitičar i praunuk poslednjeg etiopskog cara, koji već godinama živi i radi u Frankfurtu.

Sve afričke zemlje su, baš kao i bivša Jugoslavija, višenacionalne. U državama Afrike živi hiljade različitih nacija koji se sporazumjevaju na više od 2.000 jezika. Događaji u Jugoslaviji ohrabrili su afričke secesioniste da krenu u realizaciju svojih planova, objašnjava Aserate.

Tito i Naser sa Indirom Gandi u Indiji, na sastanku tri najvažnije članice Pokreta nesvrstanihTito i Naser sa Indirom Gandi u Indiji, na sastanku tri najvažnije članice Pokreta nesvrstanih

„Do tog momenta su sve evropske zemlje poštovale granice afričkih država, koje su radi lakše raspodele kolonija, svojevremeno formirane u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Secesionistički pokreti nisu prihvatani. Međutim, raspadom Jugoslavije razbijen je taj tabu i vremenom je prećutno odobrena borba secesionista za odvajanjem. Raspad Jugoslavije je za Afriku bio crni dan“, kaže Aserate.
1991. godina kobna i probna za međunarodnu političku elitu
Do početka rata u Hrvatskoj 1991. godine, svetski politički lideri imali su interes da Jugoslavija ostane celovita zemlja da ne bi ugrozili stabilnost celokupnog regiona. Međutim, brze političke promene koje su 1991. godine usledile na međunarodnoj sceni, preopteretile su tadašnje političare i diplomate, ocenjuje Holm Zundhausen, nemački istoričar.
„Kraj hladnog rata između istočnog i zapadnog bloka, raspad Sovjetskog Saveza, puč u Moskvi, ujedinjenje Nemačke, Zalivski rat - sve je to iz temelja promenilo smer međunarodne politike. Skoro nijedan političar i diplomata nije imao koncept, kako da se nosi sa tom situacijom“, podseća Zundhausen.

„Jugoslaviju uništili i opljačkali Jugosloveni“

Istoričar Zundhausen smatra da se Jugoslavija mogla razvijati u pravcu „male Evropske unije“. Međutim, tadašnji politički akteri u regionu nisu uspeli da veliki broj malih država koordinaraju pod jednim krovom, potvrđuje to i balkanolog i novinar iz Berlina Ridiger Rosig.

„Jugoslavija je zapravo eksplodirala. Možemo i narednih 50 godina da pričamo kako su Jugoslaviju uništile sile spolja. Međutim, Jugoslaviju je rasparčala, uništila i opljačkala njena sopstvena politička klasa. Sve dok to ne priznamo, mislim da na području bivše Jugoslavije nećemo imati ni političkog, a ni ekonomskog napretka“, smatra Rosig

Autorka: Selma Filipović, Berlin
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 14 Dec 2011 14:35    Naslov komentara: .... Citiraj ovaj komentar

Povodom

Mit o Srebrenici - podsmevanje genocidu, i zašto je zločin protiv čovečnosti promenio ime

Upotreba zločina

Rezolucija o Srebrenici čije je usvajanje u srpskom parlamentu već najavljeno, prema mnogim tumačenjima predstavljaće priznanje genocida. Sve se dešava na samom početku suđenja predratnom i ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom. Ipak, ovih dana, direktor izraelskog centra "Simon Vizental" Efraim Zurof već je pogledao radnu verziju tog dokumenta i konstatovao da zločin u Srebrenici jeste zločin, ali nije genocid

Nikša Bulatović

Vojska Republike Srpske, čijih je 200 pripadnika 11. jula 1995. godine ušlo u Srebrenicu, grad koji je branilo 10.000 do zuba naoružanih pripadnika Armije BiH, zasenio je ratni zločin koji je usledio. Ubijeno je oko 750 ratnih zarobljenika što je narušilo ugled Srba kao ratnika viteškog kova. O broju ostalih žrtava još traju rasprave. Brojkom od 8.000 ubijenih operiše bošnjačka propaganda, a takozvana međunarodna zajednica prihvatila je to kao nepobitnu činjenicu.

Istine radi, treba reći da zločin nisu počinile snage koje je predvodio lično general Ratko Mladić (što ne opravdava ni samog Mladića), nego su ratni zarobljenici bili prepušteni rezervnom sastavu vojske, koji se po pravilu popunjavala građanima tog područja.

Ratni zarobljenici bili su smešteni u tri barake, u svakoj po njih 250. U jednoj od njih zarobljenici su savladali tri stražara, dvojicu zadavili žicom, a jednom slomili kičmu. To je izazvalo gnev pripadnika rezervnog sastava, čije je sećanje na preko 3.500 ubijenih srpskih žena dece i staraca srebreničkog kraja još uvek bilo sveže (njihovi grobovi se danas nalaze uz tok reke Drine, Bratuncu, Skelanima i Kravici, prim. red). Zapalili su dve barake, a iz treće izveli ljude i streljali.

Počeo je pogrom čiji je motiv, bez ikakve sumnje bila osveta, te se takođe sa sigurnošću može i treba reći da je počinjen zločinu protiv čovečnosti.

Ceo srpski narod je potom proglašen za genocidan narod, a Republika Srpska za genocidnu tvorevinu. Takvo svrstavanje ovog ratnog zločina predstavlja najobičnije izrugivanje sa samim pojmom reči genocid i obesmišljavanje onoga što on stvarno jeste.

Jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i jedan od bošnjačkih ratnih komandanata Irfan Ljubijankić napisao je knjigu o ratnim događajima u Srebrenici u kojoj je osporio zvaničnu propagandu u Sarajevu i optužio ondašnju politiku Alije Izetbegovića i njegov vojno-politički manifest da je utemeljen na lažima, i to baš na primeru izdizanja bošnjačkih žrtava u Srebrenici nad prethodno pobijenim srpskim civilima, te gebelsovskim uvećanjem broja bošnjačkih žrtava i isto tako umanjivanjem broja srpskih žrtava. On je čak naveo i to da su srebrenički muslimani doslovno bili žrtvovani od Izetbegovića i njegove vlasti u Sarajevu, te prevareni od takozvane međunarodne zajednice.

Ali, ako nema nikakve sumnje da je nad srebreničkim muslimanima počinjen zločin protiv čovečnosti, o genocidu nema govora. Šta je u stvari genocid, i koji su njegovi primeri u novijoj prošlosti, ako znamo da je pojam genocid jezička kovanica od grčke reči "genos" (rod, narod) i latinske "accidere" (ubiti). Označava najtežu vrstu međunarodnog zločina protiv čovečanstva i ogleda se u nameri potpunog ili delimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religioznih grupa. Cilj genocida je fizičko istrebljenje.

Rasno čišćenje Amerike

Predsednik Venecuele Ugo Čavez je 2003. godine apelovao na latinoameričke zemlje da ne slave praznik Kolumbov dan, jer on zapravo označava početak masovnog genocida nad starosedelačkim stanovništvom.

I zaista, sve više se u javnosti postavlja pitanje holokausta nad domorocima američkog kontinenta, koje je Kristifor Kolumbo u uverenju da je stigao do Indije, nazvao Indijancima. Procene stručnjaka o stradanjima Indijanaca u period od otkrića Amerike 1492. godine do ranog 20. veka kreću se od osam miliona do čak 112 miliona žrtava.

Pogrom Filipinaca

Filipinsko-američki rat 1899-1902. i njegov nastavak u vidu gerilske borbe protiv vojnika SAD do 1913. godine, odneo je po najpesimističnijoj proceni oko 1,4 miliona filipinskih života. Filipinski centar za kulturološke studije objavio je podatak da je tokom tog perioda odneto više od milion filipinskih života, što je ocenjeno kao genocid.

Komentarišući raport generala Bela, koji kaže da su američke trupe na ostrvu Luzon odgovorne za smrt 600.000 muškaraca, žena i dece, Gor Vidal, američki pisac i politički aktivista, zaključuje da je u pitanju politika genocida. Do današnjih dana je broj filipinskih žrtava bio predmet raznih debata i politizacije.

Džon M. Gejts u listu Pacific Historical Review navodi da je stradalo 34.000 filipinskih vojnika, dok je 200.000 civila izgubilo živote direktno ili indirektno kao rezultat rata, a najviše od epidemije kolere. Prema drugoj proceni, između 200.000 i 600.000 Filipinaca nastradalo je tokom rata, a žrtava je bilo i u nastavku sukoba, tokom takozvanog Mirovnog programa od 1902. do 1913.

Istrebljenje Jermena u Turskoj

Jermenska dijaspora se poslednjih decenija izborila da u mnogim parlamentima Evrope i sveta pokolj 1,5 miliona Jermena u Turskoj tokom i posle Prvog svetskog rata bude priznat za genocid. Ovaj narod čiji pripadnici su bili vernici Apostolske pravoslavne crkve, na pragu 20. veka brojao je čak 2,5 miliona žitelja u Turskoj. Genocidom je u potpunosti promenjen demografski sastav ove evroazijske zemlje, a Jermeni praktično nestali iz Turske.

Mlada Turska Republika našla se na strani Sila osovine i zaratila sa Rusijom. Turci su Jermene smatrali ruskom petom kolonom i u februaru 1915. godine svih 60.000 mobilisanih jermenskih vojnika zatvorili su u radne logore, a potom pobili. Ogroman broj Jermena su poterali ka pustinji Sirije i Mesopotamije, gde su umirali, a 24. aprila su u Carigradu i drugim velikim turskim gradovima pobili jermenske intelektualce.

Cifra ubijenih Jermena do 1923. godine popela se na 1.500.000, dok se oko pola miliona preživelih iselilo u ruski deo Jermenije, ili su emigrirali u zapadnu Evropu, Ameriku i Australiju.

Masovno ubijanje Jermena počelo je zapravo još devedesetih 19. veka. Turci su 1890. godine napravili paravojne jedinice sastavljene od Kurda čiji je zadatak bio da provociraju Jermene. Kada su pored toga podignuti i porezi, Jermeni su podigli ustanak. Procenjuje se da je od 1894. do 1896. godine ubijeno 100.000 do 300.000 Jermena.

Genocid nad Asircima i Grcima

Mladoturska država iskoristila je Prvi svetski rat za obračun i sa drugim hrišćanskim manjinama kako bi postigla potpuno etničko čišćenje teritorije.

Asiro-haldejska (sirijska), mahom pravoslavna hrišćanska populacija, masakrirana je i nasilno preseljena u periodu od 1914. do 1920. godine. Asirohaldejski nacionalni savet je decembra 1922. godine ustanovio memorandum u kome je procenjeno da su Turci od 1914. do 1918. godine ubili 275.000 Asiro-Haldejaca. Kasnije procene govore da je do 1920. godine ubijeno 500.000 do 750.000 Asiraca.

Turci su desetkovali i grčku manjinu na svojoj teritoriji. Tokom Prvog svetskog rata i u grčko-turskom ratu koji se nastavio do 1923. godine, pobijeno je 500.000 Grka, a isto toliko trajno proterano.

Pokolj Kineza u Nankingu

Japanska carska vojska je 1937. godine, nakon okupacije Nankinga, tada glavnog grada Kine, započela u njemu stravičan pokolj u kojem je ubijeno 300.000 civila. Kineske zarobljenike ubijali su gasom, bacali u vatru, koristili za "vežbe" sa bajonetom, a najomiljeniji metod bilo je odsecanje glava. Jednako su kasapili nenaoružane muškarce, žene i decu...

Dvojica japanskih potporučnika, Tošiaki Mukai i Takeši Noda, organizovali su takmičenje ko će jamato mačevima prvi poseći 100 zarobljenih Kineza. Mukai je posekao 106, a Noda 105, ali se nisu mogli dogovoriti ko je prvi stigao do cifre 100. Pobednik je ostao neodlučen, ali je Mukai kasnije prokomentarisao da je takmičenje bilo zabavno. Na hiljade drugih Kineza bačeno je u jame ili u reku Jangcekjang.

Desetkovanje Poljaka

Jedna od nacija koje su po broju ubijenih civila najviše nastradale u Drugom svetskom ratu bili su Poljaci. Poljska je u tom periodu ostala bez šest miliona žitelja, ali kako se procenjuje da su trećina ubijenih bili Jevreji, ostaje da je pogrom nad samim Poljacima odneo četiri miliona života žena, dece i muškaraca. Nekoliko dana pre okupacije zapadnog dela Poljske, Adolf Hitler je naredio da treba "ubiti bez sažaljenja i milosti sve muškarce, žene i decu poljskog roda ili jezika. Samo na ovaj način možemo obezbediti prostor za život koji nam je potreban". A Hajnrih Himler je kazao: "Svi Poljaci će nestati sa zemlje. Osnovno je da Nemci shvate kao svoj glavni zadatak da unište sve Poljake".

Nakon okupacije, zabranjen je poljski jezik, a dozvoljena upotreba samo nemačkog. Sve osnovne i srednje škole su zatvorene, a gradovi su dobili nova, nemačka imena. Poljska štampa je uništena, zapaljene su biblioteke i knjižare, paljene su crkve i sinagoge, hapšeni sveštenici... Mladi Poljaci su prisilno mobilisani u nemačku vojsku.

Postoje podaci da je logor Aušvic prvenstveno bio formiran zbog Poljaka, a ne Jevreja! Prema tim navodima, prvi Poljak u tom logoru umro je juna 1940. godine, a prvi Jevrejin tek oktobra 1942. godine! Poljska je tokom rata izgubila 45 odsto lekara, 57 odsto advokata, 40 odsto profesora, 30 odsto tehničara i većinu novinara.

Holokaust nad Jevrejima

Najpoznatiji masovni zločin nad jednim narodom svakako je genocid nad Jevrejima poznatiji kao holokaust. Prema istraživanjima, nemački nacisti su prouzrokovali smrt šest miliona evropskih Jevreja. Samo u logoru Aušvic, prema procenama, smrt je pronašlo 1.500.000 Jevreja, zajedno sa pola miliona Poljaka, Roma i sovjetskih ratnih zarobljenika. Procenjuje se da je ukupno četiri miliona Jevreja ugušeno plinom u koncentracionim logorima, dok je dva miliona streljano ili su umrli u getima.

Inače, reč holokaust potiče iz grčkog jezika od izraza "holokauston" koji označava žrtvu paljenicu koja se prinosila bogovima. Njen latinski oblik "holocaustum" prvi put je pomenut u delima hroničara Rodžera od Haudena i Ričarda od Divajzesa koji su je upotrebili opisujući masakr Jevreja 1190. godine.

Ustaški pokolj Srba

Ustaški zločin genocida jedan je od najstravičnijih u istoriji ljudskog roda. Žrtve su ubijane na najbrutalnije, sadističke načine, kakve ni najpokvarenija mašta iz svih horor filmova zajedno ne može da zamisli. Tokom Drugog svetskog rata, na teritoriji Nezavisne države Hrvatske, koja je obuhvatala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srem, ubijeno je blizu milion Srba - žena, dece, staraca...

Smatra se da je samo u logoru smrti Jasenovac ubijeno oko 700.000 Srba. Nikada do kraja nije istraženo koliko je ovaj logor stvarno odneo života, ali su metode ubijanja poznate. Ustaše su klale zatvorenike specijalno oblikovanim noževima, ubijali su sekirama, maljevima, čekićima... Srećni su bili oni koji su streljani ili vešani po drveću. Neki su živi spaljivani u usijanim pećima, kuvani u kazanima ili davljeni u reci Savi.

Korišćeni su najsvirepiji oblici mučenja - metalnim kleštima logorašima su čupali nokte na rukama i nogama, ljude su oslepljivali zabijajući im igle u oči, kidali su im meso, a zatim solili. Logoraše su žive drali, odsecali im noseve, uši i jezike sekačima za žicu i šila im zabadali u srce. Ćerke su silovali pred očima majki, a sinove mučili pred očima njihovih očeva. Jedna od omiljenih igara ustaških monstruma bila je da na stomak vezanog logoraša stave pacova i poklope ga loncem. Zatim zagrevaju lonac do usijanja, tako da pacov bežeći progrize utrobu nesrećnog čoveka.

U Jasenovcu je 29. i 30. avgusta 1942. godine održano takmičenje ustaških koljača ko će više logoraša ubiti u jednom danu. Ustaša Petar Brzica ubio je 1.360 ljudi. Izabran je za kralja sekača vratova i kao nagradu dobio zlatni sat, srebrni pribor za jelo, vino i pečeno prase.

Čak su i nacisti bili zapanjeni surovošću ustaša u Jasenovcu. Nemački general Edmund Gleze (Glaise) fon Horstenau nazvao je ovaj logor "suštinom užasa", a drugi nemački oficir Artur Hefner uporedio ga je sa Danteovim "Paklom".

Sistem koncentracionih logora Jasenovac je u egzilu dizajnirao Vjekoslav Maks Luburić, koji je bio i njegov prvi komandant. Prvi upravnik logora bio je katolički sveštenik Miroslav Majstorović zvani Fra Sotona, a kasnije i Dinko Šakić.

Ni logor Stara Gradiška nije zaostajao po brutalnosti. U ćelijama za klanje imali su napravljene posebne odvode za ljudsku krv. U ovom logoru ubijeno je preko 80.000 ljudi.

Hirošima i Nagasaki

Bombardovanje Hirošime i Nagasakija sadrži sve elemente genocida, ali za ovaj monstruozan zločin američke vojske nad civilnim stanovništvom Japana, nikad niko nije odgovarao. U atomskom bombardovanju dva japanska grada odmah je poginulo 150.000 ljudi, a od posledica povreda i radijacije umrlo je još na stotine hiljada, čime se brojka popela na preko pola miliona. Pravu cifru je teško proceniti, jer su ljudi od posledica radijacije umirali godinama, pa i decenijama posle toga.

Etničko čišćenje na Šri Lanki

Etnički sukob većinskih Sinhaleza i manjinskih Tamila u Šri Lanki eskalirao je 1983. godine pobunom organizacije pod nazivom Tamilski tigrovi. I tu se, na ovom azijskom ostrvu južno od Indije, ponavlja već poznata priča o multietničkoj sredini, zahtevima za samoopredeljenju i etničkom čišćenju.

U Šri Lanki, ostrvskoj državi poznatoj ranije kao Cejlon, većinski narod čine Sinhalezi kojih ima 74 odsto. Manjinskih Tamila ima 18 procenata, a Maora oko 6,5 odsto. Osim etničke, tu su i verske razlike, jer su Sinhalezi većinom budisti, dok su Tamili uglavnom hinduisti. Sinhalezi govore indoarijanskim, dok Tamili koriste dravidski jezik.

Prema dostupnim podacima, do kraja rata 2001. godine ubijeno je 250.000 tamilskih civila. Oko 1,3 miliona Tamila je bilo prisiljeno da napusti zemlju, ali ih je u Šri Lanki i dalje ostalo dva miliona. Oko 500.000 Tamila raseljeno je u severne i istočne delove zemlje.

Rat do istrebljenja u Ruandi

Ruandsko pleme Tutsi su u susednom Burundiju 1972. godine počinili genocid nad Hutuima. Ubijeno je oko 200.000 Hutua i proterano još 150.000. Ipak, juna 1993. godine na čelo Burundija je došao prvi demokratski izabrani predsednik Melhior Ndadaje, koji je bio iz redova Hutua. Već u oktobru ubili su ga vojnici Tutsi, što je izazvalo sukobe u toj zemlji i smrt 300.000 civila na obe strane. S druge strane, tutska izbeglička dijaspora iz Ugande, dobro vojno i politički organizovana, izvršila je 1990. invaziju na Ruandu kako bi se vratila u zemlju, a posle tri godine građanskog rata dolazi do potpisivanja sporazuma.

Međutim, 6. aprila 1994. godine srušen je avion u kome su se nalazili Hutu predsednik Ruande Žuvenal Habijarimana i takođe novi Hutu predsednik Burundija Siprien Ntariamira. Obojica su poginuli, a Hutui iz Ruande su to iskoristili da optuže Tutse i započnu genocid. Za 100 dana u Ruandi je ubijeno 800.000 Tutsa, odnosno 77 odsto. Pre toga, Ruanda je imala sedam miliona žitelja - 85 odsto Hutua i 14 odsto Tutsa.

Kolonijalni fašizam

U istoriji se najmanje podataka može pronaći o zločinima Britanaca, ali pitanje je da li je to zato što ih nije bilo, ili zato jer pobednici pišu istoriju.

Upravo zbog toga, revolucionarno zvuči teza da su britanski kolonijalisti u Indiji ubili gotovo 10 miliona ljudi, za deset godina sukoba, počevši od 1857. godine! Tako nešto tvrdi indijski istoričar Amareš Misra. On kaže da zvanična istorija pominje samo cifru od 100.000 poginulih indijskih vojnika, ali da je prećutana priča o tome koliko su civila i pobunjenika Britanci pobili u očajničkoj nameri da uvedu red.

"To je bio holokaust u kome su nestali milioni. Sa gledišta Britanaca on je bio neophodan jer su smatrali da je jedini način da pobede bio da unište celu populaciju u gradovima i selima. Jednostavno i brutalno", navodi Misra i ističe da je istina dugo skrivana.

Imajući sve ovo u vidu, postavlja se pitanje da li su Englezi genocidan narod?
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 16 Dec 2011 13:56    Naslov komentara: Amerikanci su ubili Gadafija Citiraj ovaj komentar

Sirijska televizija je 6. oktobra 2011. prikazala specijalnu emisiju sa francuskim publicistom Tijeri Mejsanom, predsednikom politikološkog centra Réseau Voltaire. Mejsan je ispričao svoje iskustvo iz Libije, u koju je otputovao kao novinar pokušavajući da stvori objektivnu sliku onoga, što je video na televiziji). Evo šta je ispričao.

Video sam da onih događaja o kojima su svi pričali u stvarnosti nema. Nije bilo revolucije protiv Gadafija, dešavalo se nešto sasvim drugo […].

Odluka o ratu protiv Libije doneta je pre deset godina, i to nije imalo nikakve veze sa nedavnim događajima i „Arapskim prolećem“. Odmah posle 11. septembra, bukvalno četiri dana posle toga, na sastanku u Kemp-Dejvidu Bušova administracija je odlučila da napadne sedam zemalja, jednu za drugom: Avganistan, Irak, i kao poslednju – Iran. Te detalje je svojevremeno objavio Vesli Klark, bivši glavnokomandujući NATO, koji je bio protiv tog plana.

Svih godina koje su usledile Libijci su se trudili da vode pregovore, da nađu zajednički jezik sa Vašingtonom, misleći da će tako izbeći rat. Međutim, to je sa njihove strane bilo pogrešno jer je ono najvažnije što su SAD želele bilo – da se utvrde u Libiji, da formiraju u njoj svoju vojnu bazu, kako bi zatim mogle da se šire po čitavoj Africi. Koliko god se Gadafi trudio, nije postigao nikakav rezultat. Samo se setite – 2003. godine, odmah posle pada Bagdada, na Libiju je napravljen jak pritisak. Tada je Gadafi odlučio da zemlju učini otvorenijom i stupio je u pregovore sa Vašingtonom, prihvatio je njihove ekonomske uslove i tako uklonio napetost koja je dotle postojala u njihovim odnosima. Međutim, SAD su nastavile da se pripremaju da istovremeno napadnu dve zemlje - Libiju i Siriju. Istina, položaj Sirije je bio drugačiji, ona je imala međunarodne sporazume koji su Sirijcima dozvoljavali da se zaštite. Šta se u stvari desilo?

Vašington se obratio Francuskoj i Velikoj Britaniji tražeći od njih da u vojnim dejstvima protiv Libije one vode jer Obama nije mogao da u očima američke javnosti opravda novi rat […].

ZLOČINI „USTANIKA“ A u Libiji Gadafi je imao podršku najvećeg dela stanovništva. Bio sam sa mnogo ljudi koji su po tradiciji predstavljali opoziciju Gadafiju, ali su mu se zbog osećanja patriotizma pridružili u njegovoj borbi protiv agresije NATO. Prvog jula je u Tripoliju održan veličanstven skup. Tripoli je grad sa ukupno 1,5 milion stanovnika, a na skupu je bilo 1,7 milion ljudi. Značilo je da su ljudi došli sa svih strana kako bi demonstrirali svoju podršku borbi protiv NATO.

Zatim, video sam zločine koje su napravili oni koje su zvali „ustanicima“. U stvarnosti to nisu bili ustanici, to su uglavnom bili strani plaćenici. Libijaca koji su se naoružali protiv Gadafija bilo je veoma malo. Glavnu masu boraca činili su najamnici, naoružani američkim i izraelskim oružjem. Osim toga, značajno je bilo i prisustvo Al Kaide. U Libiji je bilo i ranije grupacija Al Kaide, koja je isporučivala borce Iraku i bila uticajna. To su bili pobornici najjačeg nasilja. Kada bi napadali sela (tačnije – napadao je NATO, a borci Al Kaide su ulazili posle njih), oni su bili drogirani i činili su užasne zločine. Muškarcima su odsecali glave, ženama grudi, i sve to javno kako bi videlo što više svedoka, kako bi zaplašili stanovništvo. Terali su svojim postupcima narod da beži, sve više šireći vlast komiteta osnovanog u Bengaziju. Libija je zemlja koja nema mnogo stanovništva, najviše šest miliona , od kojih je dva miliona pobeglo napustivši svoje kuće.

O radu stranih novinara u Libiji mogu da kažem samo jedno: svi su zajednički lagali. To su bili novinari velikih kanala - BBC, SNN, France-24, France-TV (Al Džazire u to vreme nije bilo, nisu joj dozvolili). Obično, kada bi televizijska grupa dobila akreditaciju, to je uvek bilo za dvoje: novinara i snimatelja. A ovamo ih je dolazilo po troje, četvoro, ponekad i po sedam ljudi, i videlo se da to nisu novinari jer su se pojavljivali ljudi sa nabildovanim mišićima i po njihovom izgledu je moglo da se shvati da su to dobro istrenirana vojna lica, mada su imali akreditaciju medija... Video sam kako fabrikuju laži. U libijskoj vladi su se vodile oštre diskusije o tome šta da se radi sa tim ljudima. Neki, na primer J. Šakir, poznati libijski novinar, govorili su da ih treba prognati. Ali Sejf al-Islam Gadafi smatrao je da, ako se sva ta publika izbaci napolje, o onome što se u Libiji dešava će uopšte prestati da se govori. I ukoliko se to desi – jednostavno će sve u zemlji da bude uništeno.

Smatram da je to bila najozbiljnija greška. Kad smo diskutovali ko je pravi a ko ubačeni novinar, i ja sam počeo da tražim po Internetu ko je ko. Razjasnilo se da su pravi novinari bili samo oni koji su nastupali pred kamerama, a ostali su bili vojna lica. Tada su libijske tajne službe rešile da hvataju elektronsku poštu svih novinara koji rade u glavnom pres-centru i otkrili su nezamislive stvari: čak su i pravi novinari održavali vezu sa MI-6, sa francuskim tajnim službama, Mosadom. Sve su to bili agenti. Tajne službe Libije su došle do neverovatnog dokumenta – nečeg sličnog udžbeničkom priručniku, koji je izdala privatna vojna kompanija Aegis (engleski pandan američke kompanije Blackwater). Postalo je jasno da su svi ti „novinari“ predstavljali jednu jedinu grupu, i da su radili zajedno. U priručniku je konkretno navedeno da, kada Amerikanci počnu napad kako bi razrušili Tripoli, tri sata pre toga sve novinare treba udaljiti iz libijskog glavnog grada jer Gadafi može da ih uzme za taoce. Postojao je i plan evakuacije prema kome je Aegis imao tajnu bazu u Tripoliju i koristio pomoć turskih tajnih službi. Sve novinare je trebalo brzo prebaciti u luku i odatle ih ukrcati na brodove NATO, i to tačno tri sata pre napada na Tripoli.

NOVINARI NAVODE RAKETE France-24, zvanični kanal francuske vlade, potpisao je ugovor sa komitetom iz Bengazija o tome da će mu pomagati u radu sa medijima i u obezbeđenju međunarodnih veza za pobunjenike. Odnosno, francuski novinari su tvrdili da daju objektivne informacije, a u stvari su podržavali bunu. Novinarima tog TV-kanala je bilo dozvoljeno da se pojavljuju svuda, oni su se automobilima odvozili u mesta koja su upravo bombardovana, išli su u različite delove Tripolija, a na kraju je utvrđeno - kad god bi se ti novinari pojavljivali u bilo kom delu grada, na primer, da bi pogledali ovu ili onu državnu zgradu - 15 minuta posle njihovog odlaska počinjalo je bombardovanje upravo te zgrade. To jest, „novinari“ su služili kao lica za navođenje.

Došlo je do jednog užasnog slučaja. Svi znaju da se NATO bavi svim onim čime se bavi i Izrael – ubistvima pojedinih rukovodilaca, ubistvima njihovih porodica. Ako ne mogu da ubiju lidera, oni im ubijaju žene i decu. Jedan od visokih libijskih vojnih rukovodilaca imao je porodično slavlje, na koje je pozvano i nekoliko novinara. Ne zna se ko tačno, ali je jedan od njih spustio kofer GPS u dečju sobu. Kad je noću avijacija NATO bombardovala tu kuću, bombe su padale pravo u dečje sobe i sva su deca ubijena.

U jednom od malih libijskih zaselaka došlo je do masovnog ubistva. Zaseok je bio na bregu i natovci su morali da ga uklone kako bi obezbedili slobodan prolaz za „ustanike“. Sravnili su ceo breg i uništili selo. Libijske vlasti su saopštile da je to ratni zločin. Predstavnici NATO su odgovorili – ne, oni su, kao, imali tačnu informaciju da su se tamo krili vojnici. Libijci su se obratili svim novinarima iz pres-centra sa molbom da odu na to mesto kako bi se utvrdila istina. Kada su stigli, videli su da je tamo prava klanica, svuda su ležala iskidana tela. Onda su se ti novinari, snabdeveni specijalnim telefonima, povezali sa štabom NATO u Briselu kako bi odatle dobili instrukcije. Oficiri NATO su im diktirali tekstove članaka govoreći šta da napišu: kao, objekat je bio vojni, ali se tamo slučajno našlo nekoliko civila, što niko nije znao, i sl. To jest, sve je predstavljalo preduzeće za proizvodnju laži.

Al Džazira je napravila televizijski studio u Kataru, u kome je izgrađena imitacija Zelenog trga i trga Bab el-Aziza u Tripoliju. Zatim je NATO počeo da bombarduje grad. To je bio neprekidan potok vatre, bombardovano je sve, dva dana zemlja nije prestala da podrhtava, a Al Džazira je sve vreme vrtele slike iz studija na kojima su „ustanici“ uz likovanje stupali na Zeleni trg. Posle je šef pobunjeničkog „prelaznog saveta“ izjavio da je to bilo „ratno lukavstvo“.

Libijske specijalne službe nisu uspele sa tim da izađu na kraj. Nisu znale kako da reaguju. To je bila toliko vanredna situacija da niko nije uspeo da se snađe. Ograničili su se slanjem nekoliko novinara. Jednom je, na primer, Gadafi imao sastanak sa vođama plemena u hotelu gde je bio smešten pres-centar. Amerikanci ga ljubav da ga dokrajče, a on se pojavljuje u pres-centru, koji ne može da se bombarduje, jer su u njemu svi njihovi novinari. Niko nije znao ni kad je Gadafi ušao unutra ni kako je iz njega izašao. Zaključeno je da postoje tajni prolazi, a noću su pronašli jednog novinara iz „Vašington posta“ u podrumu u kome je – bos, sa ultrazvučnim aparatom u rukama - pokušavao da nađe podzemni ulaz kroz koji je Gadafi ušao. Momka su poslali.

ISKUSTVO LIBIJE KORISTI SIRIJI Svi televizijski kanali zemalja NATO su tesno sarađivali između sebe, a Libija je imala samo svoj kanal, kome su Amerikanci prekinuli vezu sa satelitom, tako da Libijci nisu mogli ništa da emituju u inostranstvo. Sve je bilo potopljeno u okean laži. Evropljani su bili ubeđeni da je u Libiji došlo do revolucije, da je Gadafi ubijao ljude i da je vojna intervencija sasvim normalna stvar. Nisu shvatali da je to bila kolonijalna ekspedicija, odnosno da se Zapad vraća svom kolonijalističkom iskustvu.

Sad se vidi da se te iste metode i ta ista propaganda vrti na satelitskim kanalima, ovog puta protiv Sirije. Sada Al Džazira montira specijalne studije koji su kopija trga Abasida i Omeida u Damasku, to jest, spremaju se da ponove ono što su uradili sa Libijom

U Libiji ljudi koji su sarađivali sa NATO nisu imali pojma kako će se sve završiti. Rezultat je da je ubijeno više 50.000 ljudi, da je više od 200.000 ranjeno, da su 2.000.000 postali izbeglice. Da li uopšte možete da zamislite šta će biti u Siriji? […].

Libijsko iskustvo je izuzetno važno zbog toga što je u početku bilo predviđeno da se Sirija i Libija napadnu istovremeno. Nisu uspeli, ali niko na svetu nije hteo da zaštiti Gadafija – svi su poverovali televiziji. U Libiji su u jeku napada ostali samo ambasadori Venecuele, Kube i Sirije […].

Francuska i Velika Britanija su još u novembru 2010. godine potpisale ugovor kojim se predviđa formiranje zajedničkog ekspedicionog korpusa. Taj ugovor ima prilog o zajedničkoj vojnoj obuci sa spiskom svih jedinica koje će u tome učestvovati. Scenario „obuke“ je sledeći: „Radi spašavanja civila koje maltretiraju tirani, britanske snage treba da izvrše upad u Severnu Afriku. Dokument precizira da će vojna obuka započeti 21. marta 2011. godine. Britanska armija je napala Libiju 19. marta. To znači: od novembra 2010. godine svi su tačno znali šta će se desiti i pripremali su se za rat […].

Međutim, koren je mnogo dublji. Taj rat je, kao što sam već rekao, planiran od 2001. godine i planirale su ga SAD. Englezi i Francuzi su u tom poslu samo podizvođači. Potpuno istu stvar su SAD nameravale da naprave u Siriji, ali za sada ne mogu iz dva razloga. Prvo, trebalo je da od samog početka na licu mesta koncentrišu ogromnu količinu oružja. U Libiji su uspeli da osvoje arsenale oružja, a u Siriji nisu, tako da su morali da oružje šalju preko Jordana, Libana i Turske. To znači da nisu imali mogućnost da nanesu jedan snažan odlučujući udarac. Sada posmatramo kako se grupe plaćenika premeštaju po teritoriji Sirije napadajući čas ovde, čas onde, ali ne nanose glavni udarac.

Drugo, Libija je bila izolovana, a Sirija vodi široku politiku povezivanja sa drugim zemljama. Radi se ne samo o Iranu i Rusiji. Videli smo kako je u Savetu bezbednosti UN uradio posao veto Rusije i Kine. Odnosno: za sada je Sirija uspela da se sama zaštiti, ali sve je to vrlo klimavo. Jer Amerikanci se neće zaustaviti na učinjenom. Libijci su se prevarili misleći da će uspeti da se sami štite. Ali svet je zamišljen malo drugačije.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 16 Dec 2011 18:55    Naslov komentara: Americki fasizam je neumoran Citiraj ovaj komentar

Fidel Kastro u knjizi rekorda Ginisa

Vođa kubanske revolucije Fidel Kastro (85) je ušao u Ginisovu knjigu rekorda kao meta 683 pokušaja ubistva, objavljeno je na Kubi
"Istorijski vođa kubanske revolucije Fidel Kastro je osoba koju su pokušali najveći broj puta da ubiju, prema onome što se navodi u Ginisovoj knjizi rekorda i u arhivama američke Centralne obaveštajne agencije (CIA), glavnog naručioca tih pokušaja ubistva", preneo je sajt Cubadebate (www.cubadebate.cu).
Na sajtu se dodaje da je do 2006. kada je zbog bolesti predao upravljanje zemljom svom bratu Raulu, 638 puta pokušano ubistvo Fidela, a "skoro sva je naručila CIA".
"Metodi koji su korišćeni da ga ubiju su razni ali svi su propali - snajperisti, eksploziv u njegovim cipelama, otrov ubrizgan u cigaru, do male eksplozivne naprave u bejzbol loptici, između ostalog", piše na sajtu.
Ginisova knjiga rekorda izlazi jednom godišnje, i reklamira se kao najprodavanija knjiga posle Biblije.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 13 Jan 2012 15:20    Naslov komentara: Gde ja stadoh ti druze produzi !! Citiraj ovaj komentar

Čeka ili Čeka (ČK ili ЧК - чрезвычайная комиссия črezvičajnaja komisija, ruski: Izvanredna komisija) je popularna skraćenica za tajnu policiju Sovjetske Rusije čiji je službeni naziv bio Sveruska izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže (ruski: Всероссийская чрезвычайная комиссия по борьбе с контрреволюцией и саботажем. Godine 1917. ju je nakon oktobarske revolucije osnovao Feliks Djeržinski. Godine 1922. se transformirala u novu tajnu službu pod nazivom GPU. Riječ čekist se, međutim, i do danas u Rusiji i drugim dijelovima SSSR-a održala kao kolokvijalni izraz za pripadnika tajne policije.

Confused Confused Shocked Cool
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 31 Jan 2012 19:53    Naslov komentara: * nikad ne reci nikad * Citiraj ovaj komentar

http://www.krasnoe.tv/frontPage
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Pokaži ranije komentare:   
Otvori novu diskusiju   Odgovori na temu    Klub SFRJ Forum Indeks -> Revolucionari Vremenska zona: CET (Evropa)
Idi na stranicu 1, 2, 3  Naprijed
Stranica 1/3

 
Idi na:  
Ne možete ostavljati nove komentare u ovom forumu
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Ne možete prepraviti vlastite poruke
Ne možete obrisati vlastite komentare u ovom forumu
Ne možete glasati u anketama foruma


MojForum.si - brezplačno gostovanje forumov. Powered by phpBB 2.