Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Vuk · Administrator foruma Član od: 23 Dec 2007 Komentari: 1528

Prema ZUR-u zarada radnika se odredivala prema strucnoj spremi, ispunjenju norme i uslova rada na radnom mjestu. Naravno bilo je i jos nekih sitnijih cinilaca koji su uticali na visinu zarade.
Glavni princip je bio da visina zarade mora biti u odnosu 1:5 od najnize do najvise zarade.
Svaki mjesec se javno na oglasnoj tabli iznosio spisak sa visinama zarade svih zaposlenih tako da ako je bilo nepravilnosti svaki radnik je imao pravo zalbe. Visina zarada se direktno odregivala po finansijskom uspjehu preduzeca za taj mjesec. Naime zarada za svakog radnika je brikazivana u bod sistemu. Radna mjesta koja su bila odgovornija ili sa tezim uslovima rada su imala vise bodova od laksih ili manje odgovornih radnih mjesta. Medutim vrijednost boda se odredivala prema ostvarenoj ekonomskoj dobiti tako da je mogla da bude iznad ili ispod 1. Time se ravnomjerno rasporedivala dobit na sve zaposlene. Takode se i prema ostvarenoj normi odredivala za svakog proizvodnog radnika njegov doprinos ukupnoj dobiti preduzeca. Svima vam je poznat slucaj rudara Alije Sirotanovica koji je i po nekoliko puta premasivao mjesecnu normu. Takvim radnicima je isplacivan licni dohodak u visini ostvarenog rada.
Jedan od zanimljivih primjera sam nasao na forumu bilten-ora-sfrj.com gdje clan Tarzan iznosi kolika je mjesecna zarada njegovog oca iznosila:

boraf · Upisano: 03 Nov 2010 21:18 Naslov komentara:

Izopaceni umovi su smislili sistem za iskoristavanje onih koji dohodak i sticu . Pravdaju se velikim troskovima proizvodnje i jos kojecime . Tada nije bilo tolikih zahvatanja drzave pa se i moglo raditi to sto se radilo . Sada je mnogo pijavica koje su se zakacile o radnicka pleca , dokle ce sve to trajati , nezna ni sam bog .
_________________
Danas je jako tesko biti budala , prevelika je konkurencija .

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

Citajuci komentare dolazim do zakljucka da su mnogi ogorceni na komunizam jer ga porede sa vladom Slobodana Milosevica, ili su pak mladi pa nisu svesni kako se zivelo za vreme vladavine Joskinog dede Tita. Radio sam u Titovoj Jugoslaviji, a sada radim u Nemackoj. Tito je rekao i tako je i bilo: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati spavanja. Nemac kaze: 10 do 15 sati rada, mora se prihvatiti ponudjeno radno mesto do 100 kilometara od mesta stanovanja, sto je jos 2-3 sata putovanja svakoga dana. Tito: danas kraj skole, vec sutra posao (6 meseci probni rad, pa zatim ugovor o stalnom radnom mestu-do penzije). Nemac daje sansu za ,,stalno,, radno mesto mladima do 27 godine starosti. Rec ,,stalno,, sam napisao pod znacima navoda jer se u demokratiji nikada ne zna kada ce vlasnik prodati ili preseliti u neku drugu drzavu svoju firmu. Ako imate 30 godina, mozete dobiti posao samo preko lajv firme, koja ce vas prodavati po ceni od 7 eura na sat a vi cete dobiti platu 900 eura, sto je sasvim dovoljno da platite stan, struju, gas, televizor i komunalije, a za hranu, cigarete, kafu, cete morati da nadjete sebi zenu koja radi preko iste firme ali za dosta manje para jel je zena i nema snage da radi kao musko. U zajednici sa zenom ili ako ste gey, muskarcem, imacete i za hranu i duvan, ali pod uslovom da sami zavijate cigarete jer kutija gotovih iznosi 4 eura. Ako dvoje trebaju 3 kutije na dan, onda je to 360 eura mesecno. Radnik u Nemackoj MORA BITI ZDRAV, jer ako je bolezljiv, brzo ce ostati na ulici. Dalje, u Nemackoj se mora raditi do 67 godine starosti, pa se postavlja pitanje da li cete doziveti te godine kada se nepravilno hranite vec 15 godina? Ovde se bolje jede, pa mnogi ne dozive 67 godinu zivota. Sa drugom Titom para za kafane sa muzikom, u Nemackoj kuca i firma jer se nema para. Sa Titom puno kucnih prijatelja, u Nemackoj sam bez prijatelja jer se za druzenje nema vremena. Kada sam dosao u Nemacku iznenadio sam se kada sam cuo da mladima od 25-26 godina treba vijagra, a sada mi je jasno i zasto. Toliko ste svakodnevno premoreni od posla da niste sposobni da ispunjavate bracne obaveze. Toliko su zapadne sile rasturile nasu divnu zemlju da cete morati postati robovi kapitalista, pa cete se i licno uveriti u istinitost moga teksta. Pogledajte samo na radnike koji danas rade kod kapitaliste, i pitajte one koji su radili kod komuniste Josipa Broza Tita, pa tek onda pljujte komunizam ili kapitalizam. Sto se mene tice, ako treba neko da nas dokusuri, onda neka to bude Titov unuk, pa da mi ne bude krivo kao sto ce mi biti ako nas dokusure kapitalisti. Moram vam reci i to da nikada nisam glasao za Milosevica, i nikada nekoga nisam mrzeo kao njega. Kada je preminuo drug Tito svi smo plakali kao mala deca. Mislite li da smo plakali sto nam je sa njim bilo lose? Ne, plakali smo jer smo znali da je gotovo sa pravom na zivot dostojan coveku.
(Ausburg, 6. januar 2011 08:13)

milan · Upisano: 08 Feb 2014 20:22 Naslov komentara:

Moj je otac bio bagerist. Dok smo sestra i ja bile male, to nam je, što bi se danas reklo, bilo tako cool – vodio nas je jednom, dvaput na svoj posao i pokazivao goleme kamione za prijevoz rude iz površinskih kopova, koji su imali kotače veće od našeg tate, a on je prilično visok. A tek bageri! Šteta što tata nije imao i sina. Puno vremena je prošlo prije nego što sam shvatila koliko, zapravo, bageristi znače ovome svijetu – ali čekajte, nismo još do toga došli.

Kad sam bila sasvim mala, bebuška, dijete u kolijevci, tata me je, to mi je stoput spominjao, zimi zamatao u svoju bundu podstavljenu janjećim krznom. Sjećam se, iz nešto kasnijeg djetinjstva, tih bundi – iznutra svijetlo krzno, izvana debeli zelenkasti tekstil. Bile su silno tople i ugodne, naročito kad si dijete pa cijeli staneš u bundu koja je mome visokome tati bila duga do pola bedara.

Sunce na kutiji
Te sam se bunde ovih dana sjetila s posebnom nježnošću – nju je, naime, moj otac, kao i svi njegovi kolege, obični radnici – skladištari, stražari, vozači – svako određeno vrijeme dobivao od svoje firme.

Moj tata nije radio daleko od kuće – tvornica je bila deset minuta brze šetnje, pa je išao pješice. Nije ništa nosio sa sobom – prehrana je bila osigurana u tvorničkoj menzi, pa mama nije slala tećice ni sendviče. No, s vremena na vrijeme, iz tvornice se vraćao natovaren – u nekim određenim vremenskim razmacima, kojih se ja danas ne sjećam, donosio je kući šugamane na rige, domaće proizvodnje i jako dobre kvalitete, kako je govorila moja mama. U tvornici su imali pravo na nekoliko šugamana godišnje, ne sjećam se više koliko.

Povremeno je – češće nego šugamane – donosio prašak za robu, Plavi radion Saponije iz Osijeka, u modroj kutiji sa žutim suncem koje je sijalo iz ugla. To je tvornica osiguravala svojim radnicima za pranje onih šugamana, kao i za pranje trliša, koje je moj otac također dobivao od svoje firme. Radne organizacije.

Rukavice su mu bile divne – velike, kožne, podstavljene, tople… Ogromne, za velike radničke ruke moga tate s kojima je svašta znao napraviti. I rukavice je – i kape, zimske i ljetne, da ga zaštite od hladnoće i sunca – dobivao od svoje firme. I cipele – da, velike cipele, bakandže, kožne. Domaće proizvodnje. Sve što je dobivao bilo je domaće proizvodnje. Svašta se “domaćeg” proizvodilo u to vrijeme, ne bi čovjek vjerovao.

Nekoliko predivnih ljeta proveli smo na najljepšem jadranskom otoku, u najljepšem mjestu na svijetu, u hotelu na plaži gdje je tatin sindikat radnicima osiguravao odmor – čak petnaest dana! – za neki sitan iznos koji je mogao plaćati u ratama.

Ne sjećam se koliko je točno plaćao, niti u koliko rata, ali se sjećam divnih ljeta, mora, sunca, sladoleda, večernjih šetnji, tate i mame koji su hodali zagrljeni i zadovoljni… Doduše, s njima sam se viđala više-manje samo tri puta dnevno – za doručkom (marmeladice, mala masla, paštetice – standardna hotelska ponuda), za ručkom, i za večerom. Polupansion je riječ koju u to vrijeme još nisam stigla upoznati.

Povratak sa sela
Moj tata bio je zadovoljan: nije puno gledao unatrag, jer nije imao za čim žaliti, niti je puno gledao unaprijed, jer nije imao od čega strepiti. U vrijeme mog djetinjstva, on je, iako običan radnik, imao sve što mu je trebalo. Bio je uljuljan u sigurnost, razumljivu samu po sebi, stamenu i nedodirljivu. Djeca su mu išla u besplatnu školu, doktori nam u to vrijeme nisu puno trebali, ali i kad jesu, nije bio nikakav problem, pogotovo ne financijski, doći do njih.

Vikendom smo sa sela donosili stvari kojih sam se ja grozila, i pazila da iz auta šmugnem što prije ne noseći ništa, da me slučajno ne bi vidio netko iz ekipe s nečim takvim, znate one grozne seljačke stvari - pečenicu, pancetu, pršut, kapulu, luk, orahe, bajame, grožđe, vino, rakiju, ponekad cijelu tuku ili cijelo janje, za u zamrzivač, a uvijek veliku pogaču, od – tada nisam znala da se to tako zove – integralnog brašna, mljevenog na Krki, koju bi uvijek kad smo se vraćali u grad za nas pekla moja baba.

Pogača bi još bila topla, još s tragovima luga. Nedavno me na tu babinu pogaču, koju sam izbjegavala jesti jer je bila tako seljački proizvod, podsjetila skoro ista takva. Prodaju ih u konobi jednog lijepog sela nedaleko od Splita. Košta 80 kuna. Može se kupiti i samo četvrtina. Boga ti, nisam ni znala da je onaj golemi komad svježe pogače koji bi moja baba namazala mašću i tjerala me da jedem koštao, brat-bratu, dvadeset kuna.

Mogla bih se sjetiti još detalja iz vremena kad je moj otac, radnik, bagerist, bio u punoj snazi, djeca mala i bezbrižna, a mama, vrlo neemancipirano, posvećena djeci i kuhinji. Ne zagovaram, da netko ne shvati krivo, ženu u kuhinji, nikako. Samo kažem kako je to bilo u našoj kući. I, najiskrenije, sviđalo mi se doći iz škole, a doma mama, i sve je uredno, i sve miriše na ručak. Moje dijete ne žali za takvim stvarima, jer uopće ne shvaća da tako nešto kao mama-stalno-doma postoji. Ako ne jede u bake ili u tetke kat ispod, snađe se sama. Valjda. Ja radim, pa nemam baš najbolji uvid, iako se trudim.

Ručak se svaki dan tempirao prema tati. On je radio od šest do dva, a kad dođeš doma u dva i kvarat, dva i pol, imaš ispred sebe cijeli dan, i možeš svašta. Moj tata se, recimo, zanimao za motore i mehanizme raznih vozila, za to se, uostalom, i školovao. Znao je svašta popraviti, sam je održavao svoj auto. I onda bi popodne,nakon što poslije ručka ubije oko, uvijek nešto radio pod haubom naše škode.

Kune i slonovi
Enivej, zašto pišem ovaj tekst?

U čast tatinoj bundi, i kožnim rukavicama, i šugamanima na rige, i plavom radionu. I škodi. I društvenom stanu sa stanarskim pravom. I sindikalnom ljetovanju – možda nije bilo elitno, ali u meni je ostavilo puno sunca, puno kupanja, radosti, ljetnih druženja i šuma valova koji sam noću slušala sjedeći na ogradi hotelskog prozora. Ne znam što je djevojčici na pragu puberteta elitnije od toga. Sumnjam da je, već godinama, ijedno dijete radnika-bagerista, čija žena ne mora raditi jer je njegova plaća dovoljna za ugodan život ne pretjerano zahtjevnih ljudi, sjedilo na prozorskoj ogradi hotela na samoj plaži i slušalo šum valova.

Moj tata nije imao ništa protiv toga što je radnik. Mislim da je, u to vrijeme, živjelo puno takvih, zadovoljnih tata.

Ne znam gdje su takvi tate danas, imaju li uopće posao; ako ga imaju, primaju li uopće plaću (za bunde neću ni pitati), ako je i primaju, ne znam je li ona dovoljna za sve što im treba, a ako i jest dovoljna - ne znam baš može li se njome petnaest dana ljetovati svake godine u hotelu na plaži u najljepšem mjestu na svijetu.

(Kao već odrasla osoba gledala sam kako moj otac, silom novodošlih prilika, odlazi u penziju, užasno prijevremenu. Njegov odlazak i odlazak njegovih kolega značio je prve metaforičke kune koje su kasnije platile račun za safari na slonove, ali dobro, neću o tome. Još mlad, a već star i otprašen s posla u tvornici, pokušavao je raditi u fušu.

Ranije, uljuljkan u svoj život u kojemu je imao posao, stan, ženu, djecu, plaću, auto, bundu i ljetovanje, nije imao razloga otići u gastarbajtere, niti, recimo, od gastarbajterske zarade kupiti bager, ali je zato kasnije, kad su ga nesretna vremena još mladog i sposobnog otpremila u penziju i u siromaštvo, radio na crno, i to baš kod onih koji su od gastarbajterskih plaća pokupovali bagere, a najčešće ih nisu znali sami voziti.

Gradilo se tih godina gdje se stiglo – pristupne premijerske ceste, kuće, vile, crkve, mallovi i šta sve ne – pa su posla imali i bageri, i njihovi vlasnici, i najamnici.

Nenaučen na ćoškast život i samoodržanje, moj se otac nije znao gurati za novce, a mnogi gazde, itekako u stranom svijetu izučene životne škole, osjećali su meki teren i shvaćali da im se ništa neće dogoditi ako mome tati ne plate. Niti je znao tražiti, niti utjerivati dug, niti slati razbijače. Neki su vlasnici nakon traženja ipak platili – rijetko kad koliko je trebalo, a jedan je umro izbjegavajući moga oca i obavezu da mu da četiri tisuće maraka koje je zaradio za više mjeseci rada. Na terenu. Bez radnog vremena. Shvatila sam da biti bagerist više i nije neka fora – ako nemaš bager.)

Vidimo se u Gorskom kotaru
Danas obični tate radnici, tate bageristi, ne rade od šest do dva, nego koliko se od njih traži. A radit će još i više, tako mi ministra Mrsića, socijaldemokrata koji podržava razbijanje one formule humanog življenja 8-8-8, i verbalno ekvilibrira uvjeravajući da 60 sati rada tjedno zapravo znači manje posla i, kad malo bolje razmisliš, više slobodnog vremena, jer ako se to fino preraspodijeli, pa jedno vrijeme radiš non-stop i ubijaš se od posla, onda će ti poslodavac (možda, a možda i neće), omogućiti da jedno vrijeme radiš manje, valjda samo četrdeset osam sati.

I tako će – uz mnogo što drugo – posve nestati i oni zadnji tate radnici po kojima se ručak tempira uvijek u isto vrijeme, koji ubiju oko nakon ručka, a popodne prčkaju nešto oko auta.

Ukratko – da sretnem razbijača one formule polugolog u siječanjskoj noći usred Gorskog kotara, ne bih mu dala da se ogrne tatinom bundom od janjećeg krzna.

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli