Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

rozalin · Sekretar Član od: 24 Dec 2007 Komentari: 825

MOSTOVI

Ivo Andrić

Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, još opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki zelezni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žica, što drhte i zvuče od svakog voza koji projuri; oni kao da još čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih na ulasku u bosanke varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitima seoskih konja kao daščice ksilofona. I, najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno jedino oveće drvo ili dva brvna prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci, slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama među stenama, vide često ti bivši mostovi; leže i trunu kao i ostalo drvo napravljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili trulenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još i sada na cilj kome su služila.
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
I kad mislim na mostove, u sećanju mi iskrsava ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i moj duh.
Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, čije je korito kičma Sarajeva, oni su kao kameni pršljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima je i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan, uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ni izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, noću iz voza, tanki i beli kao priviđenja. Kameni mostovi u Španiji, zarasli u bršljan i zamišljeni nad sopstvenom slikom u tamnoj vodi. Drveni mostovi po Švajcarskoj, pokriveni krovom zbog velikih snegova, liče na dugačke ambare i iskićeni su iznutra slikama svetitelja ili čudesnih događaja, kao kapele. Fantastični mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, čuvani i održavani sudbinom. Rimski mostovi u južnoj, Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve što se moglo odbiti, a pored kojih već stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje još jednako, kao skeleti na straži.
Tako, svuda na svetu, gde god moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.
Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jedinu mogućnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvešena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje.
Naposletku, sve čime se ovaj život kazuje- misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi- sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije iračke, bledi, simboli. A sva je naša nada s one strane.
_________________
MUSKARCI SU RODJENI ZA REVOLUCIONARE,
TIM VISE AKO IMAJU POTPORU U LJUBAVI ZENE

rozalin · Sekretar Član od: 24 Dec 2007 Komentari: 825

Uhode

Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.
Cudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu. Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema.
Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.

Dervis Susic
_________________
MUSKARCI SU RODJENI ZA REVOLUCIONARE,
TIM VISE AKO IMAJU POTPORU U LJUBAVI ZENE

milinko · Pionir Član od: 27 Jan 2008 Komentari: 32

IDEJNI ASPEKTI U DJELU

Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.

Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.

Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.

Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.
Mesa Selimovic

rozalin · Sekretar Član od: 24 Dec 2007 Komentari: 825

Tena

U šesnaestoj svojoj godini bila je uzrasla i tanka, kao da je iz vode iskočila, i činilo se, da će biti preveć visoka, pa su joj drugarice već počele prišivati kojekakova nelijepa imena. Lice joj bilo ponešto mrko, sa onom neizrazitom bojom, kadano se još nije moglo znati, hoće li biti blijeda crnka, ili rumeno-bijela. Takova nerazvijena, nije se u prvi čas nikom osobito sviđala; nu tko ju je pomnije promotrio, vidio je da joj je lice pravilno u svakom potezu, nos ravan i sitan, čelo slično srpu, istom se počelo u gornjoj polovici bjelasati, donji dio lica pružio se ponešto u duljinu i tek se počeo zaobljivati, nijedna kost, nijedna crta nije mutila nježnog, pravilnog sklada cijelog obličja. Nu lice bilo samo još mrtvo, bez oživljujućega daha; samo mrke sjajne oči kao da su prerano sazorjele, poput mirisa u poluzelene voćike, te odavale, da će one pravilne crte, dok se ispune, dok se izravnaju i ožive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu, kakovom narav zna uresiti samo rijetke žene. Tko ju je vidio zažarenu od žege ili posla, taj je bez dugog razmišljanja rekao da će biti ljepotica; a tko ju je opet zatekao ozeblu i pomodrjelu, taj ju je sažalnim okom pogledao, kao da gleda tešku bolesnicu. Nije bila od onih preranih ljepota, nego od onih, koje se pokasno razvijaju, ali tim savršenije.
Mati joj bila boležljiva, pa je jedva čekala, da digne svoju Tenu (Tereziju) do osamnaeste godine, da ju uda, makar ona drugi dan poslije svadbe umrla. A imala je mati i radšta da se žuri sa Teninom udajom, jer ostane li iza nje neudana, sam Bog znade, što će od nje biti kraj onakova oca, kakav je Tenin bio. Jerko Pavletić bio je lijenčina, nemarišan čovjek, koji je i sebe i sve okolo sebe prepuštao milosti Božjoj, a k tomu još onaj kukavni dobričina, koji će društvu za volju i kapu svoju zapiti. U hrvatskoj Slavoniji nisu rijetki takvi ljudi. Kao što je polako išao, tako je polako i mislio, i radio, i jeo kao da ne radi on sam toga, nego kao da ga netko potiskuje. Da mu nije bilo žene, po njemu bi kuća ostala i bez ruha i bez kruha; žena mu je bila od onih rijetkih žena, koja je i kruh mijesila i konje napajala i za kućnu krajcaru se brinula. A kada bi joj dozlogrdilo, spopala bi čovjeka za ramena pa ga prodrmala, kao da joj je dijete a ne muž: - Ma zar te nije pred Bogom i pred ljudima stid, da ja ovakova crknita radim i za tebe i za sebe, a ti se protežeš kao mačak pod slaninom? Diži se, nevolja te odnijela!
On bi na to samo pljucnuo, pomaknuo kamiš iz jednoga kraja usta u drugi, nasmijao se onako lijeno, - kao da mu je i to teško bilo, i kao da ne može pojmiti, čemu li ga ona tjera na posao! Ako joj takom zgodom pođe za rukom, te ga zbilja otisne onda i Bože pomozi; ali ne bude svaki put tako, nego on ostane, gdje je i bio, samo pokima glavom i smrsi štogod jezikom, a onda mora da zašuti, jer ako mu još koju riječ prigovori, to se on digne, pa kao da će se latiti posla; tobože šušne ovdje-ondje ponešto, a uistinu on to gleđe, kako bi neviđeno umaknuo iz dvorišta, pa onda ravno u gostionu. A sada me čekaj, draga ženo, do preksutra! Drhtalo mu srce od veselja, što ju je prevario. Nu obično, nije ga mogla dočekati, nego je morala sama ići po njega, te ga koje silom, koje milom kući dovući.
- Ode po Jerka! - govorilo se po selu, kada su ju vidjeli, kako ravnim i odlučnim korakom ide prema gostioni.
Eto takav je bio! A da je takav bio, nije samo on i njegova troma narav kriva bila. Dok je jošte opstajala zadruga Pavletić, on je bio svinjarom; za cijeloga zadružnoga života on nije ništa drugoga znao raditi, doli čuvati svinje. Kada se je zadruga raspala, bilo je njemu trideset godina, i sada preko noći morade, da od svinjara postane kućegazda, gospodar. A on ne zna ni kako se plug drži, ne zna ni kola rastaviti, ne ima pojma, da svatko mora porez plaćati! Do sada nije on svega toga ni smio, ni trebao znati: kućegazda ga je opredijelio za svinjara i time je zadaća malone cijeloga mu života unaprijed odsječena bila. On je svako jutro dobio svoj komad kruha i komad slanine, te ga nije bilo briga, imade li u žitnici jošte brašna ili nema, nije ga bilo brige, otkle kućegazda smaže krajcaru, da na jesen svima kupi odjeću i obuću; nije ga bilo brige, je li se dalo poorati i posijati, je li marva gine ili se plodi.
Zar je sada on kriv, što je sva ta silesija posla najedanput grunula na njegova leđa, da mu se je sav život uzmiješao sad iza onoga plandujućega drijemeža, da najednom postane čovjek, koji se u sve razumije, u sve, od sjetve pa do žetve? On je do sada bio sličan stupu, koji je uz ostale stupove držao ogromnu zgradu - koja se zvala zadruga - na sebi, nu sada, kada dignuše krov, kada razrušiše brvna i gredice, nije ni on mogao sam o sebi opstati, jer ga nisu tako ni namjestili da sam o sebi stoji, nego tako da jedan drži drugoga. Čim su ga malo rasklimali, odmah je i pao.
Zar je čudo, da je taj nagli prelaz pomutio sve njegovo dojakošnje pojimanje o svijetu, da je taj društveni prevrat njega survao u ponor, u kojem se nije znao ni maknuti, te se napokon podao onoj mrtvoj nemarnosti, onoj ledenoj besćutnosti za sve, što je oko njega?
U takovim prilikama odrasla je Tena. Nu taj domaći život nije imao nikakova upliva na nju; prvo zato, jer to nije bilo ništa izvanrednoga u selu, a drugo jer ona nije bila tanje ćudi, a da bi je se takova što dojmiti moglo; uvrgla se posve u oca.
- Što će biti, Tena, od tebe kada ja umrem? - znala ju mati požaliti.
- A što bi bilo? Bit će što i sada - odgovorila bi ona glasom, kojim niti je žalila majku, niti sebe.
Kada je nastupila sedamnaestu godinu, poče se raspupavati i to tako naglo, da je svaki dan drugačija, svaki dan ljepša bivala. Ona, sve do sada uspavana životna snaga, briznula najednom u sav mah; u visinu nije više rasla, nego se samo zaokruživala, dokle god joj nije punoća sa visinom u potpuni sklad došla. Seoski ženskari baciše na nju oko, te pođoše oko nje optrkivati. Mati je znala, koji je čas kucnuo, pa ju je čuvala i branila, kako je najbolje znala. Bilo je i momaka, koji joj ponudiše ruku, nu njoj bio jedan kao i drugi. Majka je pričekala jedan časak, da vidi, kojega će ona izabrati, nu kada se naposljetku uvjerila, da iz njenoga srca ne izbija ni napram jednomu ljubavni žar, izabere ona Jozu Matijevića, momka i dosta uglednog i dosta imućnoga. Tena niti se je osobito radovala, niti branila proti materinjem izboru; ta njezina hladnoća u čas, gdje bi trebala, da kipi, nije se materi baš svidjela, nu ipak joj odlanulo, jer je znala da ju Joza voli, i da je Matijevićima u volji.
Majka je malo zatim umrla.
Tena nije puno plakala za njom, jedno već zato, jer nije bila plačljive naravi, a drugo, jer joj je sada bilo u srcu kao čilom konju, koji se oteo i odletio na prostrane njive i poljane u zlatnu slobodu...
Tena kao da do sada nije ni mislila svojom glavom, ni ćutila svojim srcem; vođa njezin, pokojna mati, zastirala je svojom osobom, svojom naukom cio put pred njome, te ona od cijelog svijeta nije ništa ni vidjela, ni čula, doli jedine svoje matere. A sada najednom puče joj nedogledan vidik pred očima, a ta neizvjesnost salijevala se u jedan jedini pojam: ja sam ja; sve što je na meni, moje je!... Kolika li ju je slast obuzela, kada je oćutila da će sama ravnati svojom voljom, svojom mišlju, svojim tijelom... A ono crno njezino oko zasjalo, raširilo se, kao da kani cio svijet uhvatiti u svoj okvir, pa ga upiti u bujne mlade grudi. Podrhtala je na pomisao, da je sada sav svijet njezin.
U taj čas razmjestiše se austro-ugarske čete po cijeloj Posavini, da u zgodan čas pređu u Bosnu. U Jerkovoj kući smjestiše vodnika Jaroslava Beraneka. Mladomu tomu čovjeku malo nije pamet stala, kada je ugledao Tenu. Misao, slična onoj, da je ljubimac bogova, što baš njega smjestiše u tu kuću, bila je prva koja mu je sinula glavom. Kao vojnik prošao je kroz mnoge gradove i sela, mnogoj je djevojci zavrtio mozgom, u mnoge je krasne oči zavirio, ali na divotu, kao što je Tena, nije naišao. Tena, ta bajna djevica, opčarala ga u prvi mah, i srce mu silno kucalo od radosti, jer je bio uvjeren, da je dražesna Tena nedužno djevojče, nježna ružica, kojom će okititi on svoje puste čežnje. Srce bi mu zaigralo, kada bi pomislio, da će on prvi srkati med sa njezinih rumenih usna, da će on prvi obljubiti ono milo lišce. Da, presretan bijaše, što je uprav njega zapala ta sreća!
Kada ga je Tena onako cifrasto počešljanoga, na kicošku naherenom kapicom, s tankom virginijom u ustima, s crljenom vojničkom knjigom za izbočenim prsima prvi put ugledala, i opazila, kako ju on bezobrazno-ljupko promatra i važe, onda samo što ne prasnu u veseo smijeh, samo što mu ne reče: evo me, tu sam, govori, ako si momak!...
A onaj plamen, što joj je taj čas izbijao iz očiju, potvrđivao je njemu onu njegovu misao, da je ona već njegova... I on joj je zbilja progovorio, i to toli drsko-umiljato, kao što joj njezin Joza nigda nije znao govoriti. Kao što je ona njega prvim pogledom, tako je on nju prvom riječju osvojio.
Kada je Joza druge večeri došao k njojzi na divan, bilo je njoj, da mu kaže: a tko si ti i po što si došao amo? Pričinio joj se takav neznatan, takav budalast, da joj je bilo, da mu se u pol lica nasmije. Gdje bi ona pokraj vodnika mogla samo jedan časak misliti na Jozu! Ovaj joj govori i pripovijeda, što joj i svi momci u selu pripovijedati imaju; kaže joj, da ju voli, zapliće i jezikom i mišlju, kada mu ona oštrije pogleda u oči, - a ovaj joj priča o čarobnim gradovima, sjajnim svečanostima, od kraljeva i đenerala, tetoška oko nje, sjekne ju pogledom, da joj krv stane, te ona kao polumrtva, bez snage, tek se nasloni licem o njegovo rame, a on ju onda miluje.
Ona je zbilja ljubila, ljubila prvi puta. Da nije vidjela vodnika, ona možebiti za cijeloga svoga života ne bi ni znala, što je prava ljubav. Na selu, gdje svatko svakoga pozna, gdje si od malih nogu odrasao sa onima, koji u isti čas počimaju ljubiti kada i ti, gdje su uvijek jedni te isti, na kojima si vidio svaku i najmanju promjenu u tjelesnom i duševnom razvoju od djetinstva pa do muževne dobe, za te osobe ne može srce da plane pravom, božanskom ljubavlju, tu ljubav istiskuje svakidanje poznavanje, tu je navika - smrt ljubavi. Da ona plane, treba joj neviđene dosle osobe, nepoznatog glasa, neobičnog pogleda, novih riječi.
I on je nju ljubio, ako i ne prvom ljubavlju kao ona njega, ali ipak ljubavlju, od koje nije nijedno drugo čuvstvo njegovo naprama njoj jače bilo. On je bio Čeh (cijela pukovnija bila je češka) i još neoženjen, te joj za stalno obećao, da će ju oženiti, čim se vojna dovrši; on će prodati sve svoje, što ima, pa doseliti se k njoj. On joj je pričao, kako se kod njih gospodari, kako se radi i štedi; kada bi on imao petnaest rali zemlje kao njezin otac, on bi za dvije-tri godine bio prvi gazda u selu. Nije se dosta mogao načuditi zapustjelim plodnim livadama, zanemarenom voćnjaku, razrušenoj staji. On je plivao u dragosti, kako će on sve to urediti, da će biti u redu kao u košnici...
Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao, ona je živjela o zvuku njegovog glasa, o mirisu njegovog bića, o pogledu njegovog oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha. Što će njoj budućnost, kada je on i sada i uvijek uza nju? Zar ima kakove prošlosti, kakove budućnosti, zar nije sav taj život samo jedan jedini slatki čas? Što je to budućnost, što je to vjenčati se, što je to biti muž i žena? Čemu sve to, kada je on i tako vjekovito u njezinim očima, kada nju nešto veže uza nj, što je ljepše i trajnije, nego li ikoje vjenčanje, kada ona živo osjeća, da je jedan dio njegovog života?... Oh! to su bili divni i sretni dani! Ili duvao sjever, ili mlatila kiša, - svega toga ona nije opažala, njoj je uvijek sjalo ono slatko sunce! U toj sreći, ona kao da je zaboravila na svoju osobu, ona nije ni opazila da se je razvila u savršenu ljepotu, da je iz njenog lica blistao čar proljetne prirode, da je cijelo njezino tijelo odisalo mirisnim, bujnim životom poput rascvjetalog ružinog grma. Ona nije sve to vidjela, jer je njoj sav svijet bio lijep, toli lijep da ona u toj duševnoj ljepoti nije ni opažala svoje tjelesne ljepote. Ona nije ni znala da živi, a to je vrhunac ljudske sreće. Dani njezini tekli su jedan kao i drugi, ona nije ništa neobičnoga u svojoj ljubavi doživjela, sve je bilo jednostavno, svakidanje, bez ikakovih osobitosti, bez promjena i zaprijeka. A gdje bi i bilo, kada je ona s njime živjela pod jednim krovom, jela iz jedne zdjele, pila iz jedne čaše? A nije ju nitko ni prekoravao radi njezine ljubavi, niti joj je itko zavidio. Opažalo se doduše u selu, da sve ljepša biva, da joj neće biti ravne, ali u taj čas nije za to nitko mnogo mario, jer mnoge žene i djevojke u selu imale su svoga vojnika - ljubovnika, sve je bilo zadovoljno i sretno! Sve da joj je i mati živa bila, ne bi ni ona toj ljubavi na kraj stati mogla, jer dolaskom vojske nahrupila je ljubav kao pošast, koje nitko ne zapriječi. Ne samo Teni, nego cijelomu selu bili su ti dani neprekidna svečanost, svakdanji sajam, vesela svetba...
Napokon došao čas rastanka: stigla vojništvu zapovijed da valja kod Brčke preći u Bosnu. Sada nasta graja, jauk i naricanje. I Tena je naricala; suza nije imala, ali crljene, nabreknute oči, blijedo lice, ukočen, tumarajući pogled kao u luđaka, sve su to bili svjedoci, da joj se srce kida iz dubine. Prvi dan bila je kao obumrla; niti je jela, niti govorila. Istom drugi dan trgnu se životom: cijelo popodne probavila u selu, a u noći, pred polazak, kad je on već spavao, prekrsti ga ona triput, i sveže mu sitnu sliku Majke Božje i još nekakav smotak oko vrata. I dok je on spavao, ona je molila nad njim molitve, kakovih ne ima u nikojem molitveniku, već molitve kakove smišlja ljubeća, uzdrmana duša. Poslije te molitve kao da joj je olakšalo, minula je ona prva besvijesna bol, te ona vedrog pogleda očekivala čas rastanka.
Kada je ranom zorom bojna trublja zatrubila, nisu samo vojnici skočili na noge i pripravili se na polazak, nego sve što je u selu živoga bilo. Uz vojničku prtljagu vozio je Posavac sve što je najboljega u svojoj kući imao, da zadnji puta pogosti vojnika polazećega u boj. Za pukovnijom vojnika pako išla je pukovnija žena, sve obučene kao da prate brata na groblje...
Na blatnoj nizini ispod Brčke ugleda još jednom svaka svoga, a kada iz Brčke sa vitoga tornja padoše prvi hici na slavonsko tlo i kada na taj pozdrav Uhatiusov top posla prvu svoju bombu preko Save, a lagani ratni brod uze krstariti po mutnoj Savi, u taj čas, kada se Brčka pođe dimiti i gorjeti, pređoše austro-ugarske čete Savu i stupiše na bosansko tlo. I dok su te čete koracale po tijesnim ulicama Brčke, dotle su ih pratili zadnji pogledi, pozdravljali zadnji uzdasi s onu stranu Save...
- Zbogom, željo moja! Zbogom, srećo moja...

JOSIP KOZARAC
_________________
MUSKARCI SU RODJENI ZA REVOLUCIONARE,
TIM VISE AKO IMAJU POTPORU U LJUBAVI ZENE

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli