Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Vuk · Administrator foruma Član od: 23 Dec 2007 Komentari: 1528

Evo nove teme u kojoj mozemo iznjeti nase sjecanje na politiku zaposljavanja u SFRJ.

Za pocetak bih citirao Dordeta Balasevice iz doba socijalizma i Boru Dordevica iz doba kapitalizma u SFRJ - naravno kroz tekstove pjesama.

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

pricas nebuloze i lazi,dobro ti rece taj lazni tubex izgleda nisi nista drugo procitao osim biblije.ne mozes pricati o necemu sto nisi dozivio,a ja sam zivio i stvarao u oba sistema i znam gdje mi je bilo bolje,jer praveci crkve i dzamije ulaze se ogroman novac a stvara se radno mjesto samo za jednog covjeka,tipa crkva na trgu u doboju vrijednosti 4 miliona km,a za te pare bi trebalo da se izgradi fabrika koja bi zaposljavala barem 50 ljudi,e vidis to je moja matematika i moja vjera,a to sto ti kazes za moih 7 stanova,nisi dobro svatio,ja u mojoj karijeri sam sluzbovao na 7 aerodroma u 7 gradova,pa je logicno da skolovanom pilotu koi cuva nebo i koi je izlozen svakodnevnom rizku barem da se rjesi osnovno krov nad glavom jer dok si gore pri brzinama od 500 do 1200 km/h nemas vremena da razmisljas gdje ce ti bit porodica,znaci ja sam recimo kada sam dobio prekomandu iz pule za pristinu vratio stan u zadru a dobio vojni stan u pristini posle u bihac i tako u krug od grada do grada.dok su komunisti bili na vlasti i gradilo se i radilo i zaposljavalo a bogami mogao si spavat u parku a da ti ne fali dleka sa glave a sad nisi bezbijedan u svojoj kuci ako nemas alarm blindirana vrata i restke na prozorima a i tad je pitanje,ali ti se zaklinjes u bibliju koi ce tebi kurac stan posao miran san bezbjednost i slicne stvari iz perioda komunizma,a sto se tice oficirskog kadra samo mi reci koliko je to oficira odskolovano posle komunizma i koi ih odškolova,koliko pilota,koliko generala,koliko kupiste tenkova koliko aviona kamiona pusaka stanova za vojsku ,...AJDE PRESTANI VISE SRAT MAJKE TI,PA KOMUNISTI NISU NA VLASTI VEC 20 GODINA.

Ja sam samo naveo golu istinu a ti mi se tu zaklinjes u bibliju koja nikom nije dala hljeb u ruke,i komunisti nisu zabranjivali vjeru,da jesu nebi bilo nigdje ni crkve ni manastira ni dzamije ni svestenog lica,cak naprotiv imali ste i skole za svestenike sirom bivse JUGOSLAVIJE,ali samo nije dozvoljeno bilo vjeri da se mjesa u drzavne poslove jer se znalo sta posle proilazi,kao sto je i bilo,a bio je RAT sve na nacionalnoj i vjerskoj osnovi,e sad ti vidi dali smo bili u pravu sa tom ideologijom ili nismo jer izginu oko 600 000 ljudi na podrucju bivse Jugoslavije i raseli se oko 2 miliona ljudi a bez egzistencije zivota ostade oko 4 milina,ono sto se stvaralo u komunizmu to se pokrade i unisti posle komunizma u vasoj demokratiji.Al vama je bitno da mozete psovat TITA i PARTIJU da mozete pljackat a kako je narodu koga ga Zafrkava.A to sto kazes da je covjek bez vjere prazna kesa,mnogo grijes,ja cu ti rec bez vjere se moze zivjet vjeruj mi znam o cemu govorim,al bez posla i novca nemoze,jer kad ti djete zatrazi da jede nemozes ga nahranit vjerom i biblijom ili kuranom,a posao kada imas mozes mu kupit hranu odjecu obucu knjigu svesku torbu,znaci to je moja vjera a ne suplja prica sto se zbori po crkvama i dzamijama,druze slavu niko nikom nije branio da slavi ali nisi mogao bit komunista a da slavis iako je bilo i tih slucajeva,kao sto ni danas ne mozes biti clan sds a da klanjas,ili da budes clan sda a da se krstis,e to ti je tako funkcionisalo i tako ce bit vjek vjekova.

DRUGARICE POSADIMO CVIJEĆE

Vuk · Administrator foruma Član od: 23 Dec 2007 Komentari: 1528

Odlican tekst.
Hvala druze Milane na njemu.
Valjda ce neko nesto i nauciti iz njega.
Pozdrav Vuk. Wink

_________________
"Hej, hej Jugosloveni, bračo rođena,
vratite se kući, samo jedna je Jugoslavija.."
www.vuksfrj.se

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

RUKA IZ GROBA

O izbezumljenim starcima u invalidskim kolicima na svim nasim aerodromima

Pise: Ivan Lovrenovic

Ociju ne mogu ovih dana skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpestanskom aerodromu rodbina docekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon vise od pola stoljeca! Covjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu stofana kapa koja se u mom djetinjstvu zvala mica, odjeven u ocevidno novu, presiroku kosulju, nevican kravati, ciji je razvezani cvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo “duzili” u JNA na kolasinskim studenima... Dok svi na slici, refleksom Tome apostola “nevjernoga”, pruzaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguce reci sto izrazava, tek vidi se da samo sto nije trgnuo u plac.

Po onomu sto novine pisu, Andraszy Tamasz mogao je pocetkom Drugoga svjetskog rata biti klinac od osamnaest-devetnaest godina, kada je kao vojnik prohitlerovske Hortyjeve Madjarske bio poslan na istocni front. Rusi su ga zarobili, prosao je logor, a kasnije prebacen u psihusku (psihijatrijska ustanova, kakvih je u sovjetskoj Rusiji bilo bezbroj, i koje su bile strasnije od zatvora). Tamo ga je nedavno pronasao i “oslobodio” jedan britanski novinar.

Puno je mladih i ludih nevoljnih nasijenaca bilo medju Andraszyjevim ratnim kameradima. Ugrabivsi vlast u Hrvatskoj i Bosni na njemackim tenkovima i talijanskim istocnojadranskim apetitima, Pavelic je morao vracati mnoge dugove. Jedan od njih bilo je i slanje zivoga topovskog mesa na istocni front. Vec 16. srpnja 1941. tamo je otisao legendarni 369. ojacani puk – specijalno formirana jedinica, u kojoj se pomno pazilo na etnicki sastav. Osim Hrvata, tu su mogli biti jos samo eventualno Ukrajinci i ruske izbjeglice, a trecina sastava bili su bosanski Muslimani. Posto su i Hrvati u ogromnoj vecini dizani iz Bosne, u postrojbi bilo je prakticno najvise Bosanaca. Puk je stalno ojacavan, pa je u kolovozu 1942. vec imao 6.300 ljudi.

Borili su se, kaze predaja, u svim najtezim bitkama i na svim najtezim mjestima. (Bas kao i njihovi prethodnici pod K.u.K. fesovima u Prvomu svjetskom ratu, koje danas Izetbegovicev vojni protokol redovito svake godine slavi kao “pobjednike Monte Melette”.) U sastavu Seste armije feldmarsala Von Paulusa drzali su i one posljednje linije u bitki za Staljingrad, bitki za koju se kaze da je preokrenula tok Drugoga svjetskog rata u Evropi.

Nitko nikada o njima nece znati nista: sto su sve prosli, i kako su nestali. Cak – ni kako su se zvali i gdje su im bili kucni pragovi, svi ti bezbrojni priprosti seoski joze, ante, stipani, ti omeri, ibre, halili... Njih licno nitko ionako nije pitao nista, a historijski – oni su sramota roda, ratnici na krivoj strani, sluge djavolove. O njima se nije govorilo, za njih se nije pitalo, njihovi grobovi nikomu nisu bili vazni.

Ipak, prica sasvim ne skoncava pod Staljingradom. Onaj njezin dio, koji se nastavlja, cudniji je od svakoga filma. Izgubivsi nepojamno veliki broj ljudi u staljingradskoj i drugim bitkama, Rusi su poveli ogromnu akciju sabiranja i regionalne klasifikacije upotrebljivih ratnih zarobljenika. Tako su se rijetki prezivjeli ispod Staljingrada nasli u siremu drustvu, od kojega je 1944. formirana tzv. Jugoslavenska legija. Kada se postrojila 16. travnja 1944, brojala je 1543 vojnika: 775 Hrvata (zapravo, Hrvata i Muslimana tretiranih zajedno), 440 Slovenaca, 293 Srbina, 14 Zidova, 10 Slovaka, tri Rusina, dva Madzara i jednog Crnogorca. Tu se pojavljuje i neobicni oficirski lik: za glavnoga vojnog organizatora i prvog komandanta Legije Rusi su postavili potpukovnika Marka Mesica – covjeka, koji je bio jedan od zapovjednika 369. puka i prezivio Staljingrad, a Rusi ga zapazili i sacuvali kao izuzetno sposobnog vojnika. Da ne bi bilo ideoloskih zastranjenja, za komesara Legije postavili su nekoga provjerenog sovjetskog partijca.

U sporazumu s Titom jedinice Crvene armije u jesen 1944. unisle su u Srbiju sa istoka i krenule prema sjeveru, na Beograd. U bitkama protiv Nijemaca i cetnika za oslobadjanje nekih gradova u unutrasnjosti Srbije (naprimjer, Cacka), te i samoga Beograda, sudjeluje veoma uspjesno Jugoslavenska legija, koja sad broji skoro tri tisuce ljudi, a njezina zapovjednika potpukovnika Mesica, i njegova pomocnika kapetana Milutina Perisica (Srbina) u svojim sluzbenim izvijescima mnogo hvali sovjetski general Birjuzov, jedan od komandanata u tim operacijama.

Sto je bilo s Mesicevim “jugoslavenskim legionarima” nakon oslobodjenja Beograda, i kasnije, nakon zavrsetka rata? Nikada nitko u cijeloj poslijeratnoj sluzbenoj jugoslavenskoj javnosti nije te ljude ni spomenuo. Jesu li se uopce vracali svojim kucama, svojim obiteljima? Ili su se rasijali po svijetu, moguce vodjeni stecenim desperadoskim mentalitetom? Ili ih je, sto jest uzasno, ali nije nemoguce, okrenulo natrag – u Sibir. Aleksandar Solzenjicin, kada sistematizira najvece valove priljeva novih robijasa u Arhipelagu Gulag, pise: “Od kraja 1944, kada je nasa armija prodrla na Balkan, a narocito 1945, kada je ona stizala u Srednju Evropu, duz kanala Gulaga poce da kulja nova bujica...” Solzenjicin, doduse, govori uglavnom samo o Rusima, koje Staljinova masina nemilice kupi i vraca u “rodinu” – o nekadasnjim “bijelim” emigrantima i o Vlasovljevcima, koje su Englezi perfidno izrucili Crvenoj armiji u Austriji (i na istjerivanju cije pravde je sav imetak izgubio britanski grof Nikolay Tolstoy). Ono sto Solzenjicin u svojoj ruskoj nacionalistickoj megaoptici ne vidi – to su gomile nasih bijednika raznih “identiteta”, od kojih su se mnogi po logici stvari morali naci u toj “novoj bujici” u proljece 1945...

Jedino sto sam, raspitujuci se s vremena na vrijeme o ovoj fascinantnoj temi, uspio saznati, bio je podatak (tko zna koliko vjerodostojan) o sudbini zapovjednika Mesica. Ispricao ga je partizan i nenadmasni usmeni pripovjedac pokojni Mladen Oljaca, kada smo uoci ovoga rata sjedili u hotelu “Tomislav” u Duvnu zbog neke knjizevne veceri. (Cuj! Dvaput sam morao procitati ovu recenicu, jedva povjerovavsi u mogucnost da je istinita!) Dakle, Mesic je nakon rata odlikovan visokim vojnim odlikovanjem SSSR-a, imao je odlicnu ponudu da nastavi karijeru u Sovjetskom savezu, nije ju prihvatio vec je trazio da bude penzioniran i da zivi u Jugoslaviji, slozivsi se da to onda mora biti u anonimnosti. “Eno ti ga, mislim da je i sad ziv, mogu ti naci njegovu adresu u Zagrebu” – zavrsio je Oljaca.

Svojevremeno, kada se, nakon dvadeset godina provedenih u Gulagu, 1956. u Zagrebu pojavio stari austrijsko-hrvatski komunist Karlo Stajner, Miroslav Krleza je cudesnost i tragicnost toga dogadjaja i te sudbine sazeo u sliku: “Ruka iz groba!”

Izbezumljeni starac u invalidskim kolicima na pestanskom aerodromu – jos jedna ruka iz groba – izbavio se iz jednoga svijeta, koji ni po cemu nije bio njegov, a u kojemu je proveo cijeli ljudski vijek, da bi ga zamijenio za drugi, kojemu vise ne pripada ni po cemu: apsurdna sudbina. Je li taj prizor u koji gledam na novinskoj fotografiji – sukus, kvintesencija Stoljeca? Stoljeca koje se ponadalo da zavrsava brisanjem Berlinskoga zida, a zapravo je zavrsilo ljudskom hekatombom u Srebrenici.

Objavljeno u broju 168 DANA, 18. august / kolovoz 200

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

http://budan.blog.hr/2008/07/1625140382/vlc-sudac-i-kriz-na-celu.html

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

ni kazana....?
*Radnici „1. maj“ ne jedu, jer nemaju šta da jedu. Proizvođači. Radnička klasa u izvornom značenju te reči. Štrajkuje, dakle, firma koja nosi ime praznika rada! Eto još malo paradoksa. Neko se gadno šali.
Radnici fabrike „1. maj“ ne lažu da su gladni. Zjapi strašna jama beznađa pred svakim od njih. Radnici su to, stariji, ozbiljniji, imaju iza sebe veliki minuli rad. Legli su na prugu koja je njihovim rukama građena. Legli su jer stojeći ne mogu da se nose sa sramotom koju svakodnevno trpe jer nemaju šta da jedu. Jedan je već odavno deda. Unuk ga tera sa vrata prutićem i viče na njega: „Jesi li to opet došao da jedeš?“.

Više u 94. broju magazina “Pečat”...*

milan · Upisano: 16 Apr 2010 20:28 Naslov komentara: Sta je to socijalizam ?

http://www.pecat.co.rs/wp-content/uploads/2010/04/socijalizam.jpg

milan · Upisano: 16 Apr 2010 20:29 Naslov komentara: Sta je to socijalizam

Što je to socijalizam?
Društvo | Filip Erceg | april 14, 2010 at 18:14

Piše Filip Erceg

O socijalizmu je od 19. stoljeća do današnjih dana napisana jedna nova Aleksandrijska biblioteka. Nakon svih povijesnih poleta i posrtaja, mi danas o socijalizmu govorimo uopćeno, nejasno, klišeizirano i frazerski, zaboravljajući da socijalizam nisu Velike Ideje, već male stvari

O socijalizmu je u proteklih dvjesto godina rečeno štošta i previše. O socijalizmu su napisane tone knjiga koje danas nepročitane skupljaju prašinu na policama antikvarijata. O socijalizmu su pisali i veliki znanstvenici i veliki zločinci, a o socijalizmu se govori i danas, na zatvorenim partijskim sastancima, u akademskim krugovima i na slabo posjećenim tribinama. Polemizira se, diskutira, preljeva iz šupljeg u prazno, traži dlaka u jajetu, posipa pepelom po glavi i jaše na mrtvom „trojanskom konju“. U toj polemici svako tjera vodu na svoj mlin, a „sukob na ljevici“ sve više podsjeća na onu staru olimpijsku igru u kojoj dvije različite strane povlače konopac svaka na svoju stranu: na jednoj su strani desni socijaldemokrati i zeleni, a na drugoj nereformirani komunisti i socijalisti. Trockisti protiv staljinista i staljinisti protiv trockista, praksisovci protiv frankfurtovaca i franfurktovci protiv blairovaca; zeleni protiv crvenih i crveni protiv šarenih, pa alterglobalisti, gramšijevci, luksemburgovci, hardtovci, negrijevci, a na margini, i miloševićevci…
Raspravlja se o tome je li „spoznaja subjektivni odraz materijalne stvarnosti“ ili je to ipak vulgarizacija marksističke epistemologije, i koliko su filozofi interpretirali svijet (previše ili ipak premalo), s obzirom na to da je stvar u tome da se taj svijet promijeni; vrši se kritika kritike (a nadasve „kritika svega postojećeg“) i interpretacija interpretacije, otkriva se topla voda i prežvakavaju citati kao staro sijeno: Žižek citira Lakana, a Lakan Badija, Badi citira Marksa, a svi mi zajedno Žižeka. S jedne se strane spajaju Marks i Niče, Marks i Kant, Marks i Frojd dok se na drugoj strani Marksa svađa s Engelsom, pa čak i „mladog“ Marksa sa „starim“ Marksom. Tito se okreće u grobu zbog raspada Jugoslavije, Če Gevara s neba proklinje kapitalizam koji je od njegovog lika napravio pomodarski komercijalni brend, a Fidel Kastro može mirno umrijeti jer je u Hugu Čavezu našao svog dosljednog nasljednika.
O socijalizmu je od 19. stoljeća do današnjih dana napisana jedna nova Aleksandrijska biblioteka. Marksov „Kapital“ ima nešto više stranica od „Biblije“, a „Komunistički manifest“ je nakon „Biblije“ druga najčitanija knjiga u povijesti čovječanstva. Marksizam se kod nas slušao u školama kao što se danas sluša vjeronauk, a učio se i TIPS (Teorija i praksa samoupravljanja). Na samoupravljanju su mnogi i doktorirali, pa ipak, čini se da mi danas uopće nemamo pojma što je to samoupravni socijalizam. Nakon svih knjiga, disertacija, pamfleta, teorije i prakse i „praksisa“ i korčulanskih ljetnih škola, predodžba o socijalizmu lebdi pred našim očima kao hiljade (crvenih) zvjezdica nakon snažnog udarca u glavu. Posle svih povijesnih poleta i posrtaja, mi danas o socijalizmu govorimo uopćeno, nejasno, klišeizirano i frazerski, a na pitanje što je to socijalizam, odgovaramo sokratovski, kao da „znamo da ništa ne znamo“. Ubi nas neznanje, uskliknuo bi jedan naš pjesnik, mada je neznanje ujedno i početak svakog znanja.

„HARMONIČNO DRUŠTVO“ I „DRŽAVA BLAGOSTANJA“
Doista, mi danas nakon svih povijesnih iskustava kao da ne znamo što je to socijalizam! Ako već i znamo što bi to socijalizam trebao biti po nekom ideal-tipskom obrascu, onda ćemo reći i da ono što se zvalo socijalizam, da to nije bio socijalizam. Time se stvar dodatno komplicira. U Kini je vladajuća Komunistička partija, ali to tamo nije ni socijalizam ni komunizam, jer drug Marks nije zamišljao besklasno društvo na takav način. Sjeverna Koreja je u svijesti mnogih ljudi na Zapada i diljem svijeta posljednji bastion militantnog komunizma, no tzv. autohtoni ljevičari kad to čuju pobjesne. Sjeverna Koreja je, kažu oni, perverzna diktatura i ništa više, diktatura koja nema veze s komunizmom. Tu je onda i Kuba u kojoj, istina, režim nije kao onaj u Sjevernoj Koreji, ali ni to tamo nije komunizam.
S druge strane, za Amerikance je i Švedska socijalistička zemlja. Dočim je značajan dio dobara u vlasništvu države, to je odmah socijalizam, na što se opet ježe marksistički ljevičari, koji vjeruju da će Država odumrijeti u formi „asocijacija slobodnih proizvođača“. Dakle, etatizam još uvijek nije socijalizam; nacionalizacija je prvi ali ne i posljednji korak do socijalizma. To iza „željezne zavjese“, to je bio etatizam, a ne socijalizam. Točnije, to je bio staljinizam, a staljinizam je devijacija socijalizma (ljevičar posebno vole tu riječ), pa čak i njegova negacija (dijalektička negacija negacije). I maoizam, i razni drugi „izmi“, sve su to bile devijacije: Honeker, Hoksa, Čaušesku, Pol Pot, ma dajte molim vas, kakvi su to bili komunisti? Staljin, pa on je bio bolestan čovjek – paranoik, a možda i šizofreničar (jer svi šizofreničari žive u paralelnim svjetovima). A Trocki? Da je Trocki pobijedio Staljina, e tada bi sve bilo drugačije. Dobro, ni on nije bio cvećka, ali bi zato danas Amerika i Engleska bile zemlje proleterske. Socijalizam ne bi pošao u krivom smjeru, zbog čega vjerojatno ne bi ni propao. Nije to „monistički pogled na historiju“ koji kaže da samo velike ličnosti stvaraju povijest, ne, nikako, ali pored objektivnih okolnosti, svakako ne treba zanemariti ni subjektivne faktore.
Dakle, to što se zvalo socijalizam, to nije bio socijalizam, već staljinizam. Slažemo se, no ‘ajmo stvari postaviti malo drugačije: a što je ovo danas? Je li ovo danas kapitalizam? Naravno, to je kapitalizam kojeg još popularno zovemo i neoliberalizam. A je li kapitalizam i „harmonično društvo“ koje se danas izgrađuje u Kini? Pa naravno, reći će neki, ali će ujedno i dodati da je to autokratski kapitalizam s elementima snažne socijalne države, koji se u tom smislu donekle razlikuje od zapadnog neoliberalizma. No, kapitalizam nije od jučer: je li onda kapitalizam i prvobitna akumulacija iz 15. stoljeća, koja je, kako kaže Marks, „zapisana u analima čovječanstva neizbrisivim potezima krvi i ognja“? Je li kapitalizam i engleska republika Olivera Kromvela i prosvijećeni apsolutizam Marije Terezije? Neoliberalizam se, kao što znamo, strogo protivi protekcionizmu, no je li protekcionizam iz perioda merkantilizma također kapitalizam? Što je onda s „državom blagostanja“? Je li i ta država kapitalistička? Dakle, pitamo se što je uopće kapitalizam?
Naime, zanimljivo je da kapitalizam može biti i ovo i ono, a da socijalizam ne može biti ništa drugo do ono što kažu marksistički idejni čistunci. Kapitalizam može biti i autokratski i liberalno-demokratski, ali socijalizam može biti samo demokratski. Ortodoksni je samo „demokratski socijalizam“, dok je sve ostalo staljinizam. „Diktatura proletarijata“ ustvari nije diktatura, već demokracija, štoviše: demokratska diktatura (Kangrga bi rekao: contradicio in adjecto, tj. drveno željezo), jer Marks pod „diktaturom proletarijata“ nije mislio na partijsku diktaturu – kažu parapsiholozi na ljevici koji naravno uvijek znaju što je Marks mislio – već na pritisak narodnih masa „odozdo“. Stoga se najčešće u pomoć priziva jadna Roza Luksemburg, koja je jednom prilikom izjavila da nema socijalizma bez demokracije kao ni demokracije bez socijalizma.
No, nije demokracija jedini kamen smutnje na ljevici. Tu je još niz nesporazuma, tipa: može li opstati socijalizam u jednoj zemlji ili je nužna permanentna revolucija za opstanak socijalizma? Pa onda, je li moguć mirni prijelaz u socijalizam s obzirom na to da „revolucija nije čajanka“, te slijedom toga: tko je subjekt revolucije? Industrijski proletarijat koji je navodno izumro, „mnoštvo“ ili „kogniterijat“? Zatim, kako riješiti problem „klasnog neprijatelja“: fizički ili metafizički, te problem birokracije koja se pretvara u „novu klasu“? Znamo da nacionalizacija ide sa socijalizmom, no kako stoje stvari sa socijalizmom i nacionalizmom? Povijest je već zabilježila slučaj kad se iz „ugovora s đavlom“ izrodio nacionalsocijalizam: najveće zlo po ljudski rod u 20. stoljeću…Što je s „pravom naroda na samoodređenje“? Treba li to pravo shvatiti doslovno ili načelno? Tu je onda i pitanje vojske: da li narodna armija ili općenarodna obrana? Tu su onda lamentacije o „višoj“ i „nižoj“ fazi, o alijenaciji i reifikaciji i o fetišizmu robe, o „kontra-hegemoniji“, o 11. tezi o Feuerbachu, o jednoj i drugoj hipotezi, o tendencijskom padu profitne stope, o participaciji koja nije isto što i samoupravljanje i o samoupravljanju koje nije isto što i suodlučivanje, i o niz drugih apstrakcija koje običnog radnika, studenta ili umirovljenika, savršeno ne zanimaju…

Socijalizam se može svesti na jednostavnu formulu: stan-posao-obrazovanje-zdravstvo-mirovina: Socijalizam je društvo u kojem Novac nije jedina mjera svih vrijednosti, već Čovjek i univerzalne ljudske vrijednosti: poštenje, solidarnost, drugarstvo, ljubav, obitelj...

IZMEĐU UTOPIJE I SF
„Što je to za vas socijalizam?“, pitali su nekad davno djecu u višim razredima osnovnih škola. Jedna je djevojčica napisala u svom sastavku da je za nju „socijalizam kad smo svi jednaki: i bogati i siromašni“. No, ako su jedni bogati, a drugi siromašni, onda a priori nismo svi jednaki, ali zašto bi to morala razumjeti jedna desetogodišnjakinja iz svoje pionirske perspektive. To da smo svi jednaki, i bogati i siromašni, to nije socijalizam, već neoliberalizam, jer u liberalnoj demokraciji svi su jednaki pred zakonom, i svi imaju načelno jednake šanse. Poljski marksist Lešek Kolakovski nije bio ništa određeniji od ove pionirke, iako je već bio senior kad je napisao jednu svoju manju raspravu pod naslovom „Što je to socijalizam?“ On se prvo pita što socijalizam nije, da bi na kraju odgovorio što socijalizam jest. Po njemu tako socijalizam nije ni partijska diktatura ni kult ličnosti, ni politička represija ni verbalni delikt, ni radni logori ni totalitarna država, ni sve ono što mu pripisuju njegovi neprijatelji… Slažemo se, ali se ujedno i pitamo – očekujući s nestrpljenjem odgovor – dobro, a što onda socijalizam uopće jest?
Kolakovski na to pitanje odgovara platonovski, upravo solipsistički: „Socijalizam je Nešto Dobro!“ Elem, druže Kolakovski, konkretno da konkretnije ne može biti. Konkretniji je bio njemački filozof Ernst Bloh. Na pitanje, što je to komunizam, on je odgovorio lakonski: „Komunizam je konkretna utopija“. Bloh, da se razumijemo, pod utopijom ne misli na neki naivni idealizam (kakvo značenje ima utopija u svom pežurativnom poimanju), već na „utopičnost“ kao revolucionarno mijenjanje datosti. Međutim, nesreća je socijalističke ideje što se ona u današnje postmodernističko vrijeme „kraja povijesti“ doživljava upravo kao društvena utopija. Socijalizam je, kažu neki, plemenita ideja, ali se ta ideja u praksi ne može primijeniti. Naravno, kapitalizam nije nikakva ideja (ili je vrlo prozaična), pa je valjda stoga uvijek i svugdje primjenjiva. Socijalizam je tako ili utopizam Ovena, Sent-Simona, Forira i dr, ili science fiction Marksa i Engelsa (utemeljitelja „znanstvenog socijalizma“). No, socijalizam nije ni jedno ni drugo, već jedna vrlo konkretna stvar…
Naime, priča o socijalizmu uglavnom se svodi na dvije krajnosti. Na jednoj je strani idealizirano-romantizirana vizija socijalizma, a na drugoj iskrivljena vulgarno-primitivna slika. Socijalizam, međutim, nije ni Raj u kojem, kako sarkastično kaže Černiševski, po drveću vise pečene kobasice, ali ni „Arhipelag Gulag“ Aleksandra Solženjicina. Pogrešno je i opasano doživljavati socijalizam i/ili komunizam kao nekakvu bajku u kojoj iza sedam brda i sedam gora, kao u Prologu Držićevog negromanta Dugog nosa, žive samo „ljudi nazbilj“, i gdje vlada načelo „svakom prema potrebama“. To je pogrešno i opasno naprosto zato što socijalizam nije bajka, ali ni „carstvo“ u kojem „caruje drugarstvo“ – kao u dječjoj pjesmi Branka Kockice – u kojem je „sve lijepo“, u kojem je “sve nježno“, i u kojem su „kuće od čokolade“, a „prozori od marmelade“.
Socijalizam je, što se ponekad zaboravlja, čedo liberalizma, čedo koje nosi u sebi genetski kod prethodnih epoha. Socijalizam ne može preko noći promijeniti ni negativnu stranu ljudske prirode ni ukorijenjene tradicionalne obrasce. Ali, kao što se život sastoji od sitnica, tako se i socijalizam sastoji od malih stvari. Pa dobro, što je onda, pobogu, taj socijalizam? Socijalizam se, recimo to ovako, može svesti na jednostavnu formulu: stan-posao-obrazovanje-zdravstvo-mirovina.
Socijalizam je sistem u kojem je nezamislivo da jedni spavaju ispod mosta u kartonskim kutijama, dok drugi žive u palačama na pitoresknim brežuljcima. Kad kažemo stan, mislimo na društvene stanove koji se izgrađuju iz „fonda solidarnosti“ (a propos, solidarnost treba da bude u socijalizmu jedna od najvećih vrednota), jer svi imaju pravo na krov nad glavom. Kad kažemo posao, mislimo na tzv. punu zaposlenost. Radnik nije roba da se s njim trguje na tržištu. Socijalizam stoga ne pozna „tržište rada“, već samo socijalno regulirano tržište robe. Pravo na rad je temeljno ljudsko pravo koje čovjeku nitko ne može oduzeti, a država je tu da osigura to pravo. Sigurnost radnog mjesta i osigurani minimalni dohodak također su stvar države, a ne volje privatnog poslodavca ili tržišnih zakona.

SITNICE KOJE ŽIVOT ZNAČE
No ništa se od toga ne može realizirati u okvirima privatnog vlasništva. Socijalizam je, slijedom toga, sistem u kojem prevladava društveno vlasništvo, sistem u kojem je zaposlenik subjekt upravljanja i odlučivanja, a ne objekt eksploatacije. Socijalizam je sistem u kojem se zbog tehnološkog napretka ide na smanjuje radnog tjedna, umjesto što se pod firmom „fleksibilizacije rada“ ide na produženje radnog vremena. Socijalizam je društvo u kojem se ne mora boriti za neradnu nedjelju, jer je normalno da se vikendom ne radi. Socijalizam znači besplatno obrazovanje od najnižeg do najvišeg stupnja, a besplatno ne znači da ništa ne košta, već da je (su)financirano iz državnog proračuna. Socijalizam je društvo u kojem se mogu školovati i djeca bez roditelja, a ne samo djeca bogatih roditelja. Socijalizam je društvo u kojem zdravlje nije privilegija bogatih, a bolest kazna za siromašne, već društvo u kojem je zdravstvo javno i svima dostupno. Socijalizam je društvo u kojem se ne ide s posla u grob, već u zasluženu mirovinu od koje se može dostojanstveno živjeti. Socijalizam nije društvo u kojem je navodno produženje životnog vijeka izgovor za produženje dobne granice za odlazak u mirovinu, već društvo u kojem je demografska eksplozija u proteklih pola stoljeća povod za smanjenje te dobne granice, a čime se oslobađaju i radna mjesta za mlađe generacije…
Eto, to je socijalizam u kratkim crtama. Socijalizam je društvo u kojem se živi od rada, a ne od rente; društvo u kojem je rad jedini izvor blagostanja, a ne burzovne špekulacije ili igre na sreću.
Socijalizam je društvo u kojem su voda, šume, more, otoci, rude, ili, na primjer, željeznice, javna dobra, a ne dobra koja se daju u privatne koncesije. Socijalizam je, na kraju krajeva, društvo u kojem Novac nije jedina mjera svih vrijednosti, već Čovjek i univerzalne ljudske vrijednosti: poštenje, solidarnost, drugarstvo, ljubav, obitelj…
To je socijalizam, a sve je ostalo nadogradnja. Socijalizam je kao kad gradite kuću: bitno je postaviti temelje, potom dolaze zidovi i krov. Ljudska prava, multietničko društvo, suživot, antifašizam i antimilitarizam (da ne kažemo pacifizam), „održivi razvoj“, sve je to socijalizam, ali sve to dolazi na kraju kao fasada, kao parket, lamperija i stolarija. Socijalizam nisu Velike Ideje, već male stvari. Što ne znači Sloboda, Jednakost i Bratstvo, nego Stan, Posao i Mirovina… Kad sve Velike Ideje (koje često idu uz velike fraze i pustu demagogiju) očistimo od njihove metafizičke ljušture, ostaju nam male stvari – koje život znače.

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/globus/story/175215/Obama+pla%C4%87a+javne+radove.html

milan · Nezamjenjiv clan Član od: 07 Feb 2008 Komentari: 1710 Mjesto: Beograd

Моћне елите су одувек биле опседнуте смањењем броја људи на планети, па је захваљујући делотворном спину и манипулацији бројкама, мит о пренасељености и превеликом броју људи на планети успешно усађен у вијугу сваког медијског зависника и послушника Новог светског поретка

Мит о пренасељености планете заједно са митом о глобалном загревању централни су митови Новог светског поретка који континуирано и безупитно преко организација и агенција УН и уз медијску халабуку реализују агенду депопулације.
Наш саговорник Стивен Мошер, социолог, председник „Института за истраживање популације“, један од највећих стручњака у свету за питања популације, аргументовано се супротставио oмиљном миту о пренасељености, декодирајући га у свакој тачки на којој је утемељен, указујући на институције, организације и појединце који су најактивнији у његовом спровођењу. Мошер је аутор и веома значајне студије „Контрола популације, Реални трошкови, илузорне предности“.
Мит о пренасељености и превеликом броју људи на планети успешно је наиме усађен у вијугу сваког медијског зависника и послушника Новог светског поретка захваљујући веома делотворном спину и манипулацији бројкама које су нашле веома плодно тле у медијима деформисаној људској свести и савести. Како је Хана Арент показала у својој студији „О тоталитаризму“: „Чим неко почне да говори о превеликом броју људи на пренасељеној планети реч је о тоталитарном пројекту чији је циљ да поништи човечност људи и трансформише људе у бића која више нису људска. Моћне елите су одувек биле опседнуте смањењем броја људи на планети. Еугеника је дубоко усађена у срца, умове и системе који су настајали из тих опсесивних порива оних који свако Божје створење гледају као на бескорисног потрошача: воде, ваздуха, хране, права на живот, дакле драгоцености које по логици њихове похлепе смеју да припадају само њима“.

Lolek i Bolek · Patriota Član od: 05 Feb 2009 Komentari: 471

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2013/04/04/socijalizam-i-kapitalizam-svaka-vlast-koja-ne-predstavlja-pravdu-predstavlja-nasilje/
_________________
KIM JONG IL:"AKO SMO JAKI UVEK ćEMO BITI U PRAVU,AKO SMO SLABI UVEK ćE NAS PROGLAšAVATI ZA KRIVCE!"

milan · Upisano: 02 Feb 2014 17:25 Naslov komentara:

Male plate, veliki profiti

(Rezervna armija industrijskog rada)

Prema Marksovom mišljenju, plate neće rasti zbog “rezervne armije industrijskog rada” koju je objasnio kroz potrebu kapitalista da za rad plate što manje, a to je najlakše kada je veliki broj radnika bez posla. “Volstrit džurnal” se čak donekle saglasio sa ovom Marksovom analizom i naveo da je u poslednje vreme u američkoj privredi “rast produktivnosti omogućio kompanijama to da ne moraju mnogo da se bave smanjenjem broja nezaposlenih”.

milan · Upisano: 26 Apr 2014 11:32 Naslov komentara: Pozajmljen komentar

Fristajlo ::Neću ni da pričam o tome više; očito je da ti podatke skidaš sa nekog mesta koje ima neki svoj cilj. Samo ću ti navesti neka imena firmi; "Energoprojekt" -70000 radnika, Minel-32000radnika, ILR- 12000 radnika, MIN-13000 radnika, i tako, redom; sva proizvodnja rasprodata, godinama u napred...
Radilo se; bilo prihoda. Ja video, svojim očima; bilo posla. Moji rođaci sa sela, kojima je oduzeta zemlja, zarađivali bolje nego ikad, iako im je oduzet deo zemlje. Gledao, video, pipnuo; pusti me tih priča o propasti, kad sam video progres. Propadale su lenštine i neradnici, kao i uvek, ali i usijane glave- kao i danas...Ne treba zaboraviti Rudnik,Gornji Milanovac koji je izvozio svoje, stvarno kvalitetne proizvode (uglavnom muske kosulje) u celu Evropu.Prvi Maj, Pirot,Tigar,Pirot, Prvu Petoletku koja je bila cak i Boingu dobavljac za neke delove, Azotare koje su izvozile vestacko djubrivo,14 oktobar Krusevac koji je pred sam rat u kooperaciji sa Hrvatskom projektovao tenk koji je bio hvaljen u celom svetu. Nazalost, nije nikada naravljen. Tipoplastika je stampala knjige za cuvene nemacke izdavacke kuce. Ja ovde samo o Nemackoj govorim jer sam radila u cuvenoj
beogradskoj firmi ili tacnije u njihovoj filijali u Frankfurtu.Posto je ta moja firma imala firme diljem sveta ( USA,Italija,Moskva,UK,Bejrut,
Kairo itd) onda treba poci od toga da se trgovalo zapravo sa celim svetom. Energoinvest, koji je po Africi napravi silne mostove i brane.
Puno firmi iz Srbije radilo je u tzv.lon poslu za poznate nemacke kataloge.Proizvodili su po njihovim mustrama i od njihovog materijala milione
para cipela,jakni, odece, donjeg vesa.Uglavnom,ljudi su bili zaposleni,bili su motivisani da rade,mogli su i sasvim
obicni radnici sebi i svojoj deci da prisute letovanje na moru ili neko skromno putovanje u inostranstvo. A nije bilo ni viza. Wink Wink Wink Very Happy

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli