Klub SFRJ Forum Indeks Klub SFRJ
Da se podsjetimo ili necem naucimo iz vremena SFRJ
 
 Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?   TražiTraži   Lista članovaLista članova   Grupe korisnikaGrupe korisnika   RSS Feed   RegistracijaRegistracija 
 ProfilProfil   Provjeri privatne porukeProvjeri privatne poruke   LoginLogin 




EU
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Naprijed
 
Otvori novu diskusiju   Odgovori na temu    Klub SFRJ Forum Indeks -> Spoljna politika
Vidi prethodnu temu :: Vidi sljedeću temu  
Autor Poruka
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 12 Aug 2009 17:19    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Evroskepticizam


Slobodan Antonić


Prikaz knjige: Miloš Knežević, Evroskepticizam: 111 evroskeptičkih fragmenata, Zaslon, Beograd 2008, str. 232


Ova knjiga daje dobar odgovor na pitanje šta danas u Srbiji znači biti "evroskeptik". Knežević odmah pravi razliku između evroskepticizma i evrofobije. Evroskepticizam nije strah od Evrope ili mržnja prema njoj. To je "racionalan i kritičan stav prema EU" (19). Može se istovremeno voleti Evropa, smatra Knežević, ali i biti kritičan prema EU. I sam autor je evroskeptik "upravo iz jakog osećaja naklonosti ka evropskom kulturnom i civilizacijskom totalitetu" i zato što "veruje u budućnost Evrope u drugačiji kontinentalnim konturama" (20).

Knežević, međutim, smatra da, racionalni posmatrač iz Srbije, mora ozbiljno da zameri EU barem tri krupne stvari: potiskivanje modernih nacionalnih država u ime feudalnih ili veštačkih "evropskih" regiona; kulturnu isključivost, pa i kulturni rasizam prema svemu što ne pripada određenoj koncepciji Evrope; i sistematsko ponižavanje (pret)kandidata za članstvo u EU (a posebno Srbije), sa ciljem promene njihovog kulturnog (nacionalnog) identiteta (20-21).

Evropska unija, kao svojevrsna "naddržava", doživljava sve druge države, a naročito one koje je usisala, ili tek hoće da usisa, kao konkurente. Ona želi slabljenje i nestanak svih evropskih država, želi da ih fragmentizuje i isprazni od stvarne moći, kako bi Brisel, kao centar te nove superdržave, imao posla samo sa atomizovanim, predmodernim (feudalnim), ili nedavno skrojenim regionima. To je ono što uviđa i češki pedsednik Vaclav Kraus koji kaže: "Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da je cilj Unije – Evropa regiona. Za mene je to kraj sveta. Ja želim Evropu država, Evropu Poljske, Češke, Portugalije, Irske, a ne Evropu Donje Štajerske, Severne Moravske ili Gornje Austrije" (navedeno kod Kneževića, 116). Ali, Krausov protest je vapaj žednog u pustinji. Mrvljenje i slabljenje država ostaje osnovni cilj celokupne briselske birokratije, tačnije evropske političke klase. Njoj nacionalne države smetaju kao nosioci realne demokratije i makar ograničene građanske kontrole nad elitom.

Naime, dok u nacionalim državama ipak postoji izvesna mera demokratije, Evropska unija je u sve većoj meri prava oligarhijska tvorevina. Njome vladaju "komesari" (koji se baš tako se i zovu), koji zapravo nigde nisu birani, već kooptirani (49). Evropski parlament u Starzburu, po sadašnjem dizajnu EU, ima samo savetodavnu funkciju. Evropski poslanici primaju ogromne plate, kao deo koruptivne rente, ali oni ništa važno ne odlučuju. Odluke se donose, u Evropskoj komisiji, u Briselu, iz koje će uskoro biti odstranjeni predstavnici manjih zemalja. U EU zapravo postoji "višestruko diskriminatorska hijerahija evropskih zemalja" (50), tačnije lokalnih birokratija, koje su sve više samo puke filijale jedinstvene i kleptokratske političke klase Carstva. Dok politokrate iz nekih zemalja, poput Nemačke, Francuske, Britanije, Španije ili Italije, dominiraju, dotle su predstavnici pojedinih lokalnih birokratija potpuno skrajnuti, a neke nacije faktički i ne postoje u centrima evropskog političkog i ekonomskog odlučivanja.

Ta potmula i pritajena ideologija "hijerarhičnosti nacija", kako je naziva autor, do izražaja posebno dolazi kada je reč o odnosu Brisela prema zemljama izvan EU. Knežević podseća da EU, čak i nakon poslednjeg proširenja na Rumuniju i Bugarsku, ne obuhvata više od 41 posto teritorije Evrope (43). EU jednostavno ne samo da nije cela Evropa, ona nije ni veći deo Evrope, a ponajmanje je jedina Evropa, Evropa kao takva. No, za evrokratsku elitu Brisela samo je EU istinska Evopa. Reč je o tihoj, podrazumevajućoj podeli stanovnika Evrope na "civilizovane" i "varavare", odnosno, na "prave Evropljane" i one koji žive "izvan zidina pseudo-Carstva", kako to kaže Knežević (36). Ta istinska, mada pritajena ideologija Brisela, najbolje se može videti upravo kroz koncept proširenja EU.

Po tom konceptu, proširenje se ne shvata kao pluralističko bogaćenje Federacije novim, samosvojnim narodima, već kao puko proširenje Carstva novim, kulturno unifikovanim i homogenizovanim podanicima, potrošačima-poreskim glavama. Otuda proširenje EU ima oblik unutrašnjeg kolonijalizma, tačnije kulturno-civilizacijskog unifikovanja svake različitosti i samosvojnosti. Za briselske kulturtregere, istočnoevropske nacije su jedno veliko ništa, puka sirovina koja tek treba da bude prerađena u nekakav kulturni fabrikat. Za Brisel istočnu Evropu čine divljaci koje se tek dugorajnim postupkom "kultivizacije" mogu pretvoriti, najpre, u "polu-Evropljane" (tj. u "kandidate" ili "nove članove" EU), da bi tek u neodređenoj budućnosti oni mogli postati "pravi" i "istinski" Evropljani.

I kao što se kolonijalizam 19. veka odigravao pod krinkom širenja "civilizacije", "trgovine" i "hrišćanstva", tako se ovaj unutrašnji kolonijalizam 21. veka odigrava pod maskom širenja "evropskih standarda", "slobodnog tržišta" i "ljudskih prava". Ali, iza te visokoparne retorike krije se vulgarno ekonomsko i političko "resatelitizovanje istočnoevropskih zemalja" (3Cool, kao i težnja da se, kroz tzv. kandidatski staž, svim istočnoevropskim društvima izvrši kolektivno "pranje mozga". "Predkandidatske države i nacije su skrajnuta i ponižena bića sa evropske poluperipferije", upozorava Knežević, koje su "podvrgute opsežnom socijalnom i političkom inženjeringu" (53). Za autora ove knjige je zapanjujuće da takvu koncepciju kulturnog samoponižavanja prihvataju čak i elite u "zemljama-(pred)kandidatima". Te elite pokazaju čudnovato odsustvo intelektualne autonomije, dostojanstva i samopoštovanja. Ponižavanje naročito prihata "sloj samoovlašćenih i preplaćenih zastupnika i tumača evropskih ideja" (23) koji se nadaju da će, kao nagradu za "uterivanje" svog naroda u EU, postati deo privilegovane, evropske, transnacionalne klase i deliti svo njeno bogatstvo i moć (35).

Domaće, kompradorske elite nastoje da kod naroda, kojem su na čelu, razviju novu religiju "evroljuba", u kojoj se kult "besprizivne vere u Evropu" zasniva na idolopoklonstvu prema "njenoj valuti" (65), kao istinskom Zlatnom teletu Evrope 21 veka. Domaće elite prve učestvuju u farsičnom glumljenju "Evropejstva" koje postaje oficijelni obrazac ponašanja za celo društvo. Reč je o "jednostranom i umiljavajućem predkandidatskom oponašanju članstva pre stvarnog članstva, koje je demagoški podstrekivano od funkconera i tela EU" (53). To glumljenje budućeg članstva zapravo ima funkciju simboličkog priznavanja vlastite kulturne i civilizacijske inferiornosti istočnoevropskih zemalja, i istovremeno ima funkciju zavetnog priznavanja večnog kulturnog prvenstva "istinskih" (Zapadnih) Evropljana nad istočnim polu-Evropljanima.

Otuda dolazi i znamenita funkcija čekaonice za prijem u EU. Čekaonica stvarnim gospodarima, koji mirno sede i ručavaju u salonima zamka, daje osećaj moći. Ali ona treba i trajno da fiksira jedno stanje, jedan odnos. Čeka se, naime, toliko dugo sve dok "čekač" ne uspe da uveri gospodara da će njihov odnos gospodar-sluga biti nastavljen i kad slugi konačno bude dozvoljeno da uđe u salon. Otuda je, za naročito sumnjive i nepokorne "čekače", kao što je Srbija, predviđeno "starenje u evropskoj čekaonici" (54). Nepokorni "čekač" mora da, kroz "proces evropeizacije", zapravo izgubi svaku volju, svako dostojanstvo i svako samopoštovanje. A ako nastavi da pokazuje nezadovoljstvo, ako neposlušni čekač neki nalog, neku zapovest, ne izvrši savršeno tačno i pokorno, ako još pri tome gunđa i žali se, takva zemlja, poput Srbije, biva izbačena čak i iz čekaonice, i ostaveljena da, poput psa, kisne ispred kapije, sve dok cvileći ne zatraži da ponovo bude pripuštena u čekaonicu (65).

Da bi svoj narod naveli da učestvuje u ovim igrama samoponižavanja, kompradorske elite "zemalja-čekača", među svojim podanicima, uz maksimalno ohrabrenje gospodara iz Brislea, šire uverenje da svi oni koji žive izvan EU i nisu pravi Evropljani. Mi svi, koji smo sa ove strane limesa (tj. "Šengena"), treba da se osećamo samo kao polu-Evropljani, tačnije, kao "još-ne-Evropljani", dakle kao neko ko tek priznanjem od strane "istinskih Evropljana" (tj. Brisela) može da zasluži evropski status. Mi svi treba da o sebi mislimo samo kao o polu-ljudima, koji mogu biti izdignuti iznad svog polu-ljudstva i biti ubrojeni u stvarna ljudska bića tek ako to uradi neko ovlašćeni autoritet (Brisel).

Ali, ako je neko polu-čovek, to znači da u njemu postoji i nekakva neljudska polovina, nekakva polu-životinja ("polu-majmun"?). I upravo ta životinjskost ("majmunskost") jeste ono što Brisel, kroz proces "eeropeizacije" kod "čekača" nastoji da uništi. A to je, kod nacija izvan EU, njihov istočnoevropski i balkanski karakter. Kao što objašnjava Knežević, Istočna Evropa i Balkan su zapravo evropsko "drugo ja", jedna druga i drugačija Evropa, ona Evropa koju njen zapadni deo, oličen danas u EU, u stvari istinski ne razume i zato istinski mrzi. Ta mržnja je, istorijski, već "mržnja dugog trajanja", i ima oblik želje da se likvidacijom "onog drugog" ostane jedini predstavnik zajedničkog identiteta. Katolički Zapad je, tako, želeo da bude jedino hrišćanstvo. Stoga je on ne samo odricao hrišćanski karakter pravoslavnog (vizantijskog, ruskog) Istoka, već i želeo da uništi (asimiluje, pokatoliči, polatiniči) ceo evropski Istok. Isto tako, i današnja, briselska Evropa odriče evropski karakter Rusije i drugih istočnoevropskih zemalja. Jer, ono što ona želi jeste monopol nad imenom Evrope, monopol nad tom idejom, nad tim privlačnim kulturno-trgovačkim brendom. Takođe, EU doživljava Balkan kao kulturnog baštinika starog otomanskog Orijenta, kao nekakvu "orijentalnu Evropu", a to je za Brisel samo odvratni, nakazni oksimoron ("antideal Evrope"; 77). Jednostavno, kako za lokalnu kompradorsku elitu, tako i za sam Brisel, "ne biti smešten na Balkanu danas je izuzetna prednost, dok je prebivanje na Balkanu ozbiljna fizička i mentalna mana" (7Cool. Zato nije ni čudo da zemlje koje tek dokazuju svoj "evropski identitet", poput Hrvatske, beže od prideva "balkanski" kao od oličenja najgorih i najneželjnijih "neevropskih" osobina.

Na nesreću, Srbija je po oba od ovih kriterijuma morala da dođe pod udar evrokratskih kultur-rasista. Ona je ne samo geografski i kulturno balkanska zemlja, već je tokom devedesetih godina bila proglašena i "glavnim krivcem za etno-nacionalističke ratove". A etno-nacionalizam za Brisel upravo najviše izražava "sam duh Balkana". Sa druge strane, Srbija je i pravoslavna i slovenska zemlja, koju sa Rusijom vežu snažne istorijske, verske, i kulturne bliskosti. Za mnoge predstavnike diplomatije SAD i EU, Srbija je i dalje "mala Rusija", podseća Knežević (112). Zato je Srbija u ovom, dvostrukom, "balkanskom" i "ruskom", negativnom svojstvu postala glavni predmet (pod)svesne mržnje, neko koga briselske evrokrate žele neprestano da ponižavaju (113). Štavše, i u samoj Srbiji, Brisel finansijski, medijski i institucionalno, podstiče zloćudni antibalkanizam i huškački antirusizam. "Što je veća količina manifestovane rusofobije", veli Knežević, "to je više omiljenosti među briselskim i pomesnim evrokratama" (113).

Ovaj svojevrsni "evrorasizam" ima zapravo za svrhu uništenje dosadašnjeg kulturnog i verskog identiteta (recimo, pravoslavnog i balkanskog, u Srbiji) i njegovu zamenu sa nekakvim "instant-identitetom". Reč je o stvaranju društva-mase, bez boje i ukusa, društva evro-potrošača, evro-mediokriteta, kojima vladaju beskrajno bogate i otuđene evro-elite. Nasuprot idalu Evrope, do kojeg drži i Knežević, kao federaciji otvorenih nacija, kao ekumene slobodnih i prosvećenih naroda, sa samosvojnim kulturama koja se međusobno prožimaju, stoji realnost birokratizovane super-države (Carstva), sastavljene, na jednoj strani, od briselske birokratije, a na drugoj od miliona lokalnih podanika sa mozgovima stegnutih u mengele političke korektnosti. Takva "Evropa Unije", kako je zove Knežević, podrazumeva slobodu samo za kapital i radnu snagu, a ne za kulture i uverenja, takva "Evropa Unije" jeste samo tržnica robova i novca, a ne agora na kojoj se susreću različite naučne i umetničke ideje.

Knežević na jednom mestu (6Cool citira Milovana Danojlića, koji je u intervjuu, upravo u Pečatu (br. 29), rekao: "Ako nismo u stanju da se odupremo nadmoćnom neprijatelju i da ga isteramo iz poseda, mogli bismo mu bar dati na znanje da ga mrzimo". Mržnja svakako nije hrišćanski osećaj. Ali jedno dublje razumevanje strašnih sila i vrtloga koji nas nose, probudće u nama želju da se od te stihije odbranimo, kao što će probuditi i osećaj prezira prema svima koji stihiju prihvataju i ropski joj služe. Ova knjiga pomaže da se to razumevanje produbi, a rešenost na otpor ojača. U odnosu na danas vladajući sistem, ova knjiga je istinski subverzivna. U odnosu na danas preovlađuću literaturu o EU ova knjiga je, zato, i istinski dobra.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 20 Aug 2009 12:05    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Sta ce Srbija u "Evropi"? Ili Hrvatska ili Bosna ili Makedonija? I sta bi svi oni tamo radili?

Evropa je razvijena, mi nerazvijeni.

Evropa ima industriju, ima poljoprivredu a mi samo trgovinu. Ono industrije sto je postojalo za vreme SFRJ prakticno je svedeno na nulu.

E sad pametni i prosveceni Evropejci koji naravno jedini znaju istinu, kazu da je EU dobra za sve te nase vukojebine jer ce se morati ispunjavati "evropski industrijski standardi".

Ali kad su se sve te danas evropske industrijske velesile razvijale standardi su bili znatno drugaciji. Tek onda kad su se razvile evropske su sile resile da nametnu neke druge standarde. Danas nama nerazvijenima ne namecu one prve standarde ( iz doba kad su se oni ubrzano razvijali) vec ove druge (koje vaze za super-razvijene zemlje). Pa zar nije to malo licemerno?

Ako se vec mora u tu Uniju zasto onda ne dozvoliti nerazvijenima da se razviju koristeci iste one metode i iste one "standarde" koje su nekad koristile danas razvijene drzave pa tek onda nametati danasnja pravila i regulative...

Zasto ne sacekati da nerazvijene vukojebine kao sto su balkanske drzavice stvore kakvu takvu nacionalnu industriju pa ih tek onda zaludjivati s pricama o ulasku u "evropsku porodicu" kako to vole da kazu Evropejci? Zasto ne sacekati da u tom nekom ekonomskom smislu postanu barem malo ravnopravni?

Pogledajte recimo trgovinske deficite koje ex-yu republike imaju (vecina trgovina obavlja se sa EU, dakle sa super-razvijenim zemljama koje se veoma ljute kad ne ispunjavamo njihove "industrijske standarde"). Srbija i Hrvatska oko 50 posto, Bosna vise od 50 posto, Crna Gora oko 60 posto. Da li neko zaista misli da ce se ti trgovinski deficiti smanjiti ulaskom u EU? Da li neko misli da je EU u interesu da se oni smanje? Mogu li se ti deficiti smanjiti samo sa osloncem na trgovinu i bez neke nove industrijalizacije? Mogu li nerazvijene zemlje ispunjavajuci visokozahtevne standarde super-razvijenih zemalja uopste i da stvore jaku nacionalnu industriju? U slobodnoj trgovini izmedju visoko razvijenih i nerazvijenih ko gubi a ko dobija? Moze li uopste biti govora o ikakvom razvoju sa tako visokim trgovinskim deficitima? Ja mislim da ne moze...
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 22 Aug 2009 12:23    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Postoji nesto u ekonomiji sto se zove "infant industry argument". Doticnu tezu prvi je razvio nemacki ekonomista Fridrih List i ona manje vise glasi ovako: sve zemlje koje zele da razviju odredjeni segment industrijske proizvodnje moraju tu svoju "industriju u razvoju" da zastite od konkurencije jacih i boljih sve dotle dok ta industrija ne postane dovoljno jaka da moze da stane na svoje noge. Tek onda kada se ta industrija dovoljno razvije i ojaca prepusta se samoj sebi. Dakle tek kada ta "industrija u razvoju" prestane da bude "u razvoju" i postane solidno razvijena moze da se prepusti na milost i nemilost slobodnoj trgovini. Dotle ni govora.

Sve sto su na primer svojevremeno uradili Japanci bilo je postovanje koncepta Fridriha Lista. Zastitili su svoju "infant industry" dok ova nije dovoljno ojacala da moze da se nosi sa jacima od sebe. "Infant industry argument" primenjen je i u Kini za vreme vladavine genijalnog Deng Xiaopinga koji je kazu bio veliki postovalac lika i dela Fridriha Lista.

Juznokorejski ekonomista Ha-Joon Chang, inace strucnjak za "razvojnu ekonomiju" objasnio je to na sledeci nacin: "Zamislite da imate dete od 6 godina. Vi to svoje dete necete pustiti na ulicu da se snalazi kako zna i ume, necete ga prepustiti na milost i nemilost jacima i mocnijima nego cete ga zastiti i ulagati u njegov razvoj sve dok ono ne stasa i postane sposobno da se samo stara o sebi".

E sad, ono sto je za nerazvijene zemlje mozda i najzanimljivije je cinjenica da se danas skoro sve razvijene zemlje kad se radi o ekonomiji ponasaju izuzetno licemerno. A u cemu se ogleda to njihovo licemerje? Pa upravo u tome sto su sve danasnje razvijene zemlje postovale "infant industry argument" i sto im dok su se razvijale nije padalo na pamet da se igraju sa konceptom slobodne trgovine. Ne radi se tu samo o Japanu ili Kini. Uzmimo za primer Veliku Britaniju, rodonacelnicu slobodne trgovine. Britanci su praktikovali protekcionizam i stitili svoju "industriju u razvoju" sve dok nisu postali najsnaznija industrijska sila sveta i tek su onda poceli da propovedaju slobodnu trgovinu (ono sto Fridrih List naziva "uklanjanjem merdevina"). Amerikanci su od kraja 18 veka (obavezno procitati "Report on manufactures" Aleksandra Hamiltona) pa sve do kraja Drugog svetskog rata negovali protekcionizam ( u raznim oblicima od onih najekstremnijih do nesto blazih) i tek kad su nakon rata postali dominantna industrijska sila sveta poceli su ostatku planete da naturaju slobodnu trgovinu. Francuska je pedesetih i sezdesetih praktikovala "dirigovani kapitalizam" sa jakim protekcionistickim elementima gde je drzava stitila svoju industriju i putem "petogodisnjih planova" (da, dobro ste culi "petogodisnjih planova") ulagala u one sektore industrije za koje je smatrala da su od nacionalne vaznosti. Pompiduova vlada je recimo bila vrlo stroga kad se radilo o stranim ulaganjima i strogo je pazila da ne dodje do stranog preuzimanja francuskih kompanija. Naravno kad su se dovoljno razvili i kad je njihova industrija postala jaka i kompenetna Francuzi su se manuli "dirigovanog" tj. "planskog kapitalizma" i postali veliki pobornici neoliberalizma i neoliberalne dogme o slobodnoj trgovini. Moze im se, hebiga...

Brazil je 1930 bio poljoprivredna zemlja i onda su krenuli sa politikom "zamene uvoza" (sto je slicno Listovoj teoriji o zastiti "industrije u razvoju") i danas su jedna od industrijski najrazvijenih zemalja sveta. Da su praktikovali neoliberalnu slobodnu trgovinu i danas bi bili samo agrarna vukojebina poznata po dobroj kafi. Ne treba stoga da nas cudi sto i jedan levicar kao sto je brazilski predsednik Lula Da Silva danas zagovara slobodnu trgovinu i upozorava druge nacije da se ne igraju sa protekcionizmom. I njemu se moze...

Komentarusuci licemerje visokorazvijenih zemalja Ha-Joon Chang kaze da je najbolji nacin da jedna zemlja bude ekonomska sila je taj da se razvije putem zastite domace industrije i da potom ukloni drugima merdevine i pocne da propoveda vrline slobodne trgovine.

Poenta je dakle da sve ono sto su nekada praktikovali i zbog cega su i postali to sto jesu danas super-razvijene zemlje bi da zabrane vukojebinama u razvoju kao sto smo mi. I ono sto je najtragicnije je cinjenica da im vukojebine to i dozvoljavaju.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 06 Sep 2009 12:36    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Zanima li koga kada će Hrvatska ući u eurosferu?

Ostavljeni smo sami sebi i s milijardama vlastitih problema.

autor: Davor Ivanković


Napokon se halabuka oko primanja Hrvatske u EU svela u normalu. Godinama, iz dana u dan, Hrvati su lijegali i ustajali sa spomenom i mišlju na EU. To nam je radio bivši premijer Ivo Sanader i njegovi izvršitelji u javnosti. Za Sanaderovu vladu nije postojalo ništa važnijeg od tematiziranja tog ulaska. Svi problemi, javni, društveni, gospodarski, poručivalo se, bit će riješeni prijmom RH u euroelitu (od 27 članova!?).

Tko bi primijetio kako bi Hrvatska trebala malo usporiti – da je važnije u pregovorima postići što veću zaštitu hrvatskih interesa, bilo da se radi o brodogradnji, prodaji poljoprivrednih zemljišta i izvora voda strancima, a manje je važna godina ulaska – etiketiran je kao eurofob. S obzirom na to da je Sanader, dakle vezao svoj politički imidž i uspjeh isključivo uz obećavanje ulaska u EU, jasno da je i zbog blokade morao odstupiti.

Njegovi nasljednici EU spominju, uopćeno, samo kada ih se izravno upita, a o datumu primanja RH govori još samo Olli Rehn, EU povjerenik kojemu je to i posao. Sada tvrdi da ćemo uvjete ispuniti dogodine. Potporu Hrvata ulasku u EU, koja je počela padati slovenskom blokadom i čudnim zahtjevima haaškog tužiteljstva, sada rijetko i istražuju, za razliku od Sanaderova vremena kada su te ankete bile redovite, kao i devizni tečaj u novinama.

Sada se Hrvatska sama bori s problemima koje je godinama vlast trpala pod tepih. Korupcija, krađe po državnim tvrtkama, pravosudne i ine afere, trošenje nepostojećeg novca, krizni harač, sve je to važnije od donedavnog pitanja svih pitanja – datuma ulaska RH u EU. Kao i svako obećanje koje se pokazalo lažnim, datum primanja RH u eurosferu više ne stvara adrenalin. No, kriza i blokada prijma RH, otvaraju oči. Činjenica je da su europredstavnici godinama bili “loncu poklopac” u svakoj sferi života u RH. Činjenica je da, otkako je RH u krizi i gabuli, “eunovaca” nema nigdje. Ne nude pamet, rješenja.

Ostavljeni smo sami sebi i s milijardama vlastitih problema. Svejedno, premda smo uglavnom sami krivi za svoje dubioze, sveznajući, dobrohotni “eunovci” prepustiše nas sebi, ne pohode nas više. Nemaju vremena jer EU sređuje svoje kućne probleme. Svaka zemlja za sebe. Nove i slabije, baltičke i istočnoeuropske članice EU drže da je to sebično ponašanje “Centrale”. No, bez brige. Eto njih nama nazad. Čim iziđemo iz krize. Sami, naravno. I opet budemo kreditno sposobni.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 04 Oct 2009 15:07    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

David Icke na HRT-u govori o EU...


http://www.youtube.com/watch?v=E-uo07FiuHY&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=ZRAatk_p5bM&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=q72kRvbXyh4

http://www.youtube.com/watch?v=vk40gUtsWT0&feature=related
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 08 Oct 2009 12:16    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Negativni efekti integracije Srbije u EU

Dejan Mirović

Početkom oktobra 2009. godine u Srbiji je pokrenuta nova kampanja koja je imala za cilj da ubedi javnost da članstvo u „EU nema alternativu“. U toj kampanji su učestvovali vlast, mediji, nevladine organizacije i delovi opozicije. Početak kampanje obeležio je nastup potpredsednika srpske vlade 2. oktobra 2009. godine na promociji studije „Efekti integracije Srbije u EU“ (studiju je uradio privatni beogradski Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju). Izvodi iz te studije i govor potpredsednika vlade su nakon toga nekoliko dana objavljivani na stranicama vodećih dnevnih listova i u radio i televizijskim emisijama u Srbiji[1]. Takođe, u istom periodu, u srpskoj javnosti su objavljene i izjave potpredsednika novostvorene opozicione partije SNS, koji je prilikom posete SAD istakao da je „ekonomsko jačanje“ Srbije moguće jedino ulaskom u EU i da Srbija treba da primenjuje „evropske vrednosti“[2].

Nekoliko meseci pre početka ove nove probriselske kampanje „Galup Balkan monitor“ je objavio istraživanje o opadanju podrške članstvu u EU na zapadnom Balkanu[3]. Prema ovom istraživanju, sprovedenom u junu 2009, podrška članstvu u EU je najveća u kvazidržavi Kosovo – 89 odsto, zatim u Albaniji – 83 odsto. Najmanja je u Hrvatskoj, samo 29 odsto, iako je ona najdalje „napredovala“ u pridruživanju EU.

Između ovih krajnosti je Srbija. Prema rezultatima ankete, u Srbiji članstvo u EU podržava 58 odsto anketiranih. Dakle, u Srbiji još uvek ne postoji sigurna probriselska većina. Tačnije, srpski narod je još u dilemi da li članstvo u EU donosi dobro. Takođe, za probriselske snage u Srbiji je zabrinjavajuća i činjenica da je anketa pokazala da je u poređenju sa 2006. godinom podrška članstvu u EU na zapadnom Balkanu porasla samo u kvazidržavi Kosovo, i to za 2 odsto. Takođe, sa takozvanim vrednostima EU se „veoma snažno“ i najviše identifikuju Albanci na Kosovu – 72 odsto, u Albaniji 50 odsto i Makedoniji 49 odsto. Sa druge strane, sa „evropskim vrednostima“ najmanje se identifikuju Srbi u BiH – 10 odsto, na Kosovu 15 odsto i u Srbiji 24 odsto.

Dakle, ovi podaci iz ankete jasno pokazuju da Srbi ne prihvataju takozvane evropske vrednosti jer ih identifikuju u praksi kao dvostruke standarde, otimanje Kosova, pomaganje terorista kao što su Haradinaj i Tači, bombardovanje Srbije 1999. godine, ulogu EU prilikom referenduma za odvajanje Crne Gore 2006. godine, rušenje Dejtonskog sporazuma u BiH i slično. Zato je očigledno bilo neophodno pojačati propagandu o članstvu Srbije u EU u oktobru 2009. godine.

Ipak, anketa pokazuje da je probriselska propaganda već uspela da makar polovinu Srba ubedi da će im članstvo u EU doneti ekonomski napredak. Dakle, na ovoj frazi „o boljem životu u EU“ trenutno se zasniva celokupna politika probriselskih snaga u Srbiji. Ako Srbi ne veruju u tu frazu (na primer ako bi bili skeptični kao Hrvati), onda bi celokupna politika Brisela u Srbiji doživela propast. Ili, probriselska elita bi izgubila svoj oslonac u narodu, ali i izvore finansiranja. U tom kontekstu je očigledno rađena i pomenuta studija.

Ipak, ekonomski eksperti koji su radili na toj studiji nisu mogli da samo neodređeno navode fraze o „evropskim vrednostima“ i „evropskom putu“ Srbije. Oni su morali da iznesu neke podatke o efektima integracije Srbije u EU i da tako dokažu da je Srbiji mesto u EU. Slično je morao da uradi i potpredsednik srpske vlade Đelić (inače bivši savetnik Anatolija Čubajsa koji je prema najnovijim navodima ruske državne komisije jedan od najodgovornijih za havariju na Sajano-Šušenskoj brani od 17. avgusta 2009. kada je poginulo približno 70 ljudi[4]).

Zato je potpredsednik srpske vlade 2. oktobra 2009. prilikom predstavljanja studije o integraciji Srbije u EU naveo sledeće podatke. Po njemu, EU daje godišnje 200 miliona evra Srbiji. Međutim, tačno je samo da je EU obećala Srbiji iz IPA fonda oko 200 miliona evra godišnje (pod uslovom da se odobre projekti koje Srbija predlaže). Do septembra 2009. godine EU je odobrila 100 miliona evra koji su preusemereni u srpski budžet.

Takođe, potpredsednik srpske vlade je 2. oktobra 2009. naveo i da je EU dala nekoliko milijardi evra pomoći Mađarskoj. Međutim, EU je dala samo novi kredit od 8,6 milijardi dolara Mađarskoj. Kredit nije isto što i pomoć, svaki kredit mora da se vrati uz plaćanje kamate.

Potpredsednik srpske vlade je u svom izlaganju više puta pomenuo Mađarsku kao primer koji treba da pokaže korisnost članstva Srbije u EU. Međutim, on je prećutao da je spoljni dug Mađarske dostigao 31. decembra 2008. skoro neverovatnih 212 milijardi dolara! Samo godinu dana ranije spoljni dug je iznosio 167 milijardi dolara[5]. Dakle, članstvo u EU je Mađarskoj donelo povećanje spoljnog duga samo u periodu od 31. decembra 2007. do 31. decembra 2008. godine od 45 milijardi dolara!

Pokušavajući da brani neodbranjivo, potpredsednik srpske vlade je istakao da su zemlje istočne Evrope imale 2 odsto veći rast od 2004. godine zbog članstva u EU. Ali ponovo je prećutao da su skoro sve zemlje iz istočne Evrope zabeležile mnogo veći pad u 2009. godini upravo zbog povezanosti svojih privreda sa zapadnim delom EU.

Ipak, treba priznati da su eksperti koji su radili studiju „Efekti integracije Srbije u EU“ bili malo umereniji od potpredsednika srpske vlade, pa su priznali da će ulazak u EU doneti i neke negativne efekte. U njihovoj tabeli koja je objavljena u srpskim dnevnim listovima navodi se da bi od 2010. do 2015. godine uvoz u slučaju ulaska Srbije u EU porastao sa 47 odsto BDP-a na 64 odsto, deficit tekućeg računa sa 5 odsto BDP-a na 10 odsto, a spoljni dug sa 51,9 odsto BDP-a na 60,6 odsto.

Sa druge strane, u studiji se kao jedna vrsta opravdanje za pridruživanje Srbije EU navodi da bi došlo do porasta izvoza u slučaju ulaska u EU, kao i porasta stranih direktnih investicaja i deviznih rezervi zemlje. Ali i eksperti koji su radili na pomenutoj studiji prećutkuju da se u srpski izvoz računa i izvoz stranih preduzeća sa teritorije Srbije. Pomoću takve „evropske statistike“ moguće je prikazati i američko preduzeće „Ju-Es stil“ kao vodećeg srpskog izvoznika. Dakle, taj pokazatelj je nepouzdan. Takođe, pojam stranih direktnih investicija obuhvata i „kupovinu domaćih preduzeća“[6], ali i to je prećutano.

Prećutkuje se i da se devizne rezerve Srbije uglavnom nalaze na Zapadu i da donose mnogo manje prihode od gubitaka koje izaziva plaćanje spoljnog duga. Krediti koji se uzimaju na Zapadu koriste se za popunjavanje srpskih deviznih rezervi. Međutim, sve to remeti frazu o briselskom „raju“ koji čeka Srbiju.

Konačno, u tabeli iz studije „Efekti integracije Srbije u EU“ nema pokazatelja koji je možda i najvažniji za jednu zemlju kao što je Srbija. U tabeli se ne navodi kakvo bi bilo kretanje stope nezaposlenosti u periodu od 2010. do 2015. godine u slučaju da Srbija uđe u EU. U dostupnim podacima iz studije samo se ističe da je „550.000 onih koji rade u javnom sektoru“ preveliki teret za Srbiju[7], kao i da „dugoročno gledano jedini segment zaposlenosti za platu u preduzećima u privatnoj svojini ima perspektivu rasta“.

Dakle, 550.000 zaposlenih u srpskom javnom sektoru će biti otpušteno ili će imati sve manje plate (usled inflacije) ako Srbija bude deo EU, proizilazi iz studije.

Ovome treba dodati i podatke kako u praksi izgleda „pomoć“ EU u borbi protiv nezaposlenosti. U pismenom odgovoru Vlade Srbije od 3. septembra 2009. godine na jedno poslaničko pitanje navodi se: „Projekat Jobclub Evropska unija, EAR donacija, 169.480 evra, realizovan je u periodu oktobar 2005 – avgust 2006. godine. Rezultat projekta su otvorena dva Jobclub-a (klub za traženje posla) u Leskovcu i Vranju“[8]. Tragikomično, ali istinito, jer pokazuje kako se EU „bori“ protiv nezaposlenosti u Srbiji smanjivanjem proizvodnje i gašenjem preduzeća.

Dakle, takozvana „evropska“ dogma je zasnovana na lažima i poluistinama. Nikakve studije i kampanje ne mogu sakriti tu istinu. Ona će pre ili kasnije biti jasna i srpskim građanima. Tada će oni koji obmanjuju svoj narod zarad ličnih interesa morati da odustanu od politike koja se zasniva na frazama o nekakvom briselskom „raju“.



[1] Večernje novosti,4. oktobar 2009, Politika 2. oktobar 2009, Blic 2. oktobar 2009, Međunarodni Radio Srbija 2. oktobar 2009, sajt TV B92 3. oktobar 2009.

[2] Fonet 3. oktobar 2009.

[3] Privredni pregled, 2. septembar 2009.

[4] Prema ruskoj državnoj televiziji RTR Planeta od 3. oktobra 2009.

[5] Prema američkom državnom sajtu www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook

[6] E. Vukadin, „Ekonomska politika“, Dosije, Beograd 2007, str. 97.

[7] G. Bulatović, Večernje novosti, 4. oktobar 2009.

[8] Odogovor je dostavljen Narodnoj skupštini 4.9. 2009. pitanje M. Buha,odgovor/ dokument je potisao prvi potpresednik vlade.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Lolek i Bolek
Patriota


Član od: 05 Feb 2009
Komentari: 471

KomentarUpisano: 16 Oct 2009 18:47    Naslov komentara: Bankarske manipulacije Citiraj ovaj komentar

Karl Marx:

"Kapital je mrtav rad koji poput vampira živi samo zahvaljujući sisanju krvi živom radu, i što više živi,više krvi siše".

U Marxovim danima religija je bila ta koja je opijala mase.

U današnjim modernim vremenima koja predstavljaju vrhunac milionima dugog razvoja i progresa ljudske civilizacije su masmediji opijat široke svjetske populacije.

Da su Karl Marx i Vladimir Lenjin kojim slučajem živi i danas sigurno bi bili vodeći kandidati za Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Marx je predvidio porast bijede radnih ljudi,a Lenjin je predvidio podređivanje proizvodnje roba akumulaciji profita financijskog kapitala temeljenoj na kupnji i prodaji papirnatih instrumenata.


Što je to seigniorage?

Definicija prema Académie Française francuskom rječniku iz 1935 godine:

pravo koje si prisvaja suveren vladar na proizvodnju novca.

U praksi,dobit ostvarena na razlici između troškova za tiskanje i nominalne vrijednosti na naličju novca,to jest cijene po kojoj se novostvorene novčanice stavljaju u opticaj.

Uz stvaranje monetarnih instrumenata sve jeftinijih za proizvodnju kao papirnatog novca,upisa u knjige ili unosa brojeva u kompjuter,danas se novac proizvodi skoro bez ikakvih troškova.

U međuvremenu su međutim nestali ali kako se čini ne i izumrli kraljevi i carevi.

U državnim sustavima,ustavima i konstitucijama takozvane Zapadne demokracije,trenutno je suverenost pripisana ljudima odnosno narodu ali je seigniorage ili pravo na danak feudalnom gospodaru dodijeljeno subjektima pod privatnom kontrolom,takozvanim središnjim bankama ili komercijalnim bankama u slučaju novca stvorenog kroz kredite.


U biti,javni dugovi država nastaju zbog prisvojenog prava na seigniorage privatnih monetarnih institucija,što je pravi razlog rušenja bivše Jugoslavije zamaskiran ratom između ustaše i četnika,pravo na seigniorage je razlog osnivanja Europske Centralne Banke što bez osnivanja Europske Unije na sramotan način bez održavanja narodnih referenduma,političkih promijena narodnih odluka,pa čak i održavanja višestrukih javnih referenduma kada političkim odlukama nije moguće promijeniti narodne odluke.

Njihova predviđanja su daleko superiornija od "modela rizika" za koje su dodijeljene Nobelove nagrade i mnogo su bliže novcu od predviđanja Predsjednika Federalnih Rezervi i ostalih predsjednika središnjih banaka,državnih trezora i ekonomista Nobelovaca kao što je na primjer Paul Krugman koji se zalaže za to da su više kredita i više dugova rješenja za financijsko-ekonomske krize.


http://cromalternativemoney.org/index.php/en/media/news/depozit-i-kredit-djelomina-rezerva-je-bankarska-prevara.html
_________________
KIM JONG IL:"AKO SMO JAKI UVEK ćEMO BITI U PRAVU,AKO SMO SLABI UVEK ćE NAS PROGLAšAVATI ZA KRIVCE!"
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 30 Oct 2009 11:40    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Vojna neutralnost Srbije sasvim prihvatljiva

Žan-Pjer Ševenman


(Politika, 30.10.2009)

Jedan od ključnih francuskih političara u poslednjih trideset godina, bivši ministar odbrane i unutrašnjih poslova Žan-Pjer Ševenman došao je u Beograd na poziv Fonda „Slobodan Jovanović” kako bi održao predavanje na temu globalizacije, Evropske unije i mesta nacije u savremenom svetu. U razgovoru sa novinarima predsednik Republikanskog i građanskog pokreta, senator i usamljeni glas u francuskoj politici protiv priznavanja kosovske nezavisnosti, pomenuo je još jedan razlog posete Srbiji.

„Došao sam iz simpatija prema srpskom narodu. Mnogo Francuza zna za junaštvo Srba”, kaže Ševenman, koji je ovih dana u Senatu predložio da prvi predsednik Evropske unije umesto predloženog Tonija Blera bude italijanski pisac Umberto Eko, ili „ako treba izabrati nekog poznatog Francuza, onda neka bude Zinedin Zidan”.

Bili ste protivnik Evropskog ustava. Šta mislite o Lisabonskom sporazumu i o tome što većini građana EU nije dopušteno da se o njemu izjasne?

Francuzi su masovno odbacili Evropski ustav, sa preko 55 odsto glasova, a Holanđani sa čak 60 odsto. U istoriji, međutim, nismo imali ovakav presedan da se krši pravo suverenog naroda i da je to učinjeno odlukom parlamenta. Predsednik Sarkozi je rekao da će u parlamentu biti usvojen „mini-sporazum”, ali je u usvojeni Lisabonski sporazum uneta suština propalog ustava. Pre nekoliko dana sam u Senatu rekao da Lisabonski sporazum ima jednu veliku urođenu manu – uvek će moći da bude kritikovan zbog nedostatka legitimiteta. Sporazum će verovatno stupiti na snagu, ali evropske institucije su veoma daleko od demokratije. Treba znati da je Ustavni sud Nemačke u Karlsrueu u svom stavu o Lisabonskom sporazumu od 30. juna ove godine naglasio da legitimitet imaju države i narodi, jer ne postoji nekakav evropski narod. Postoje određene odredbe u Lisabonskom sporazumu koje proširuju ovlašćenja za glasanje putem kvalifikovane većine, a koje je nemački Ustavni sud odbacio. Samo zbog potpunog mraka koji je nametnut javnosti, građani ne znaju za odluku ovog suda.

Pobornici Lisabonskog sporazuma tvrde da će njegovim stupanjem na snagu nacionalni parlamenti dobiti bitniju ulogu.

O tome će konačnu presudu davati Sud pravde, a treba znati da EU funkcioniše na osnovu tri institucije koje nemaju potvrdu na izborima – Evropske komisije, Centralne banke, koja ne prihvata nijednu odluku demokratski izabranih nacionalnih vlada ni Saveta EU, i Suda pravde sastavljenog od sudija koji su nominovani, ne izabrani. To je jedno fantastično tehnokratsko ustrojstvo zasnovano na ideji da volju naroda treba skrajnuti. Možemo reći da će Lisabonski sporazum u neku ruku ojačati ulogu Saveta EU i da unosi raspodelu glasova na osnovu demografske snage država. Veće zemlje će imati mnogo više uticaja nego mala, pa će Nemačka imati 200 puta veći uticaj od Malte. Idemo ka Evropi u kojoj će velike države imati ogromnu ulogu, ali pošto one konkurišu jedna drugoj, ostaće mesta i za male države.

Kakvo mesto vidite za Srbiju u takvoj Evropi?

Mislim da će Srbija igrati ključnu ulogu na Balkanu, jer su Srbi veliki narod. Iskreno, meni je žao nestanka Jugoslavije, ali sam i realista i shvatam da ovde danas postoje dve važne države – Srbija i Hrvatska. U potpunosti mogu da razumem insistiranje Srbije da njeno pristupanje EU ne treba da znači i njeno rasparčavanje. To je sasvim prirodno i svaka bi druga država postupila isto. Važno je da se od Evropske unije ne pravi lažna slika nečega što spolja liči na tigra, a zapravo je tigar od papira.

Da li Srbija može da bude vojno neutralna?

Bio sam protiv bombardovanja Srbije i imam razumevanje za to što vaša zemlja ne žuri ka NATO-u. Svaki narod ima svoje dostojanstvo. Može se biti članica EU, a da ne budete član NATO-a, što pokazuju i primeri Austrije, Irske, Kipra, Malte... Neutralnost Srbije je sasvim prihvatljiva, i to sa tačke gledišta evropske bezbednosti.

Koja je uloga NATO-a posle hladnog rata?

Dogovor na kraju hladnog rata, a ja sam tada bio ministar odbrane i učestvovao sam u pregovorima, bio je da NATO ne postavlja svoje baze na istoku. Ujedinjena Nemačka bi bila članica NATO-a, ali bi vojne snage ostale na zapadu zemlje. Sada su zemlje koje su bile članice Varšavskog pakta ušle u NATO, a u Rumuniji je napravljena američka baza. Postavljanje vojnih instalacija je kršenje duha dogovora „četiri plus dva” i rezultat je Bušove politike. Mislim da je politika Obamine administracije drugačija. Amerikanci su odustali od raketnog štita, bar onakvog kakav je u početku planiran, a ulazak Ukrajine i Gruzije nije više na dnevnom redu. Ne smemo da stvorimo novu zonu sukoba u Evropi, a ja mnogo više verujem u saradnju Evrope i Rusije.

U čemu je tu onda uloga NATO-a?

Amerikanci hoće da podele teret, da mi šaljemo svoje vojnike u ratove kao što je avganistanski da bismo podržali njihove napore. Evropske vlade su prilično skeptične prema tome, pa ima veoma malo deljenja tereta i još manje deljenja odgovornosti.

Dakle, NATO samo štiti američke interese?

Pa, to je organizacija koju vodi američki general. Sada je tu i jedan francuski general, ali on se bavi razmišljanjima o budućnosti. Kad smo kod toga, u budućnosti će Amerikance mnogo više od Evrope interesovati Bliski istok i naročito Kina. Mislim da Evropa ubuduće u odbrani mora da se osloni na svoje snage.

(Razgovarao: Vladimir Radomirović)
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Lolek i Bolek
Patriota


Član od: 05 Feb 2009
Komentari: 471

KomentarUpisano: 12 Mar 2010 13:10    Naslov komentara: EU "raj" Citiraj ovaj komentar

Citat:
PROČITAJ DO KRAJA.
IMAJ STRPLJENJA JER RADI SE O TEBI,NAMA I ŠTO JE
NAJBOLNIJE O
NAŠOJ DJECI I UNUCIMA!


ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI


Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po
16-18 sati za golu plaću,bez plaćenih prekovremenih sati,bez
plaćenog toplog obroka.
Kad bi se pobunio,kaže,to njegov gazda jedva
čeka,jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola
cijene,ali gazda istovremeno priča kako je u EU super,jer svaki
mjesec kupi novi kamion.

Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i
povrća,a sada sve uvoze iz EU dok se država sve više zadužuje.
Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim)
vinogradima,jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim)
cijenama,da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite,od
banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde.
Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza.
U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice,dok su
radnici završili na burzi,a sve zato jer EU ima previše šećera,a previše
šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.
Njemačka je zbog prekoraćenja kvote dozvoljenog zagađivanja,prema sporazumu
iz Kijota,veliki dio prljave industrije prebacila u Češku.


Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji
tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne
dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.


Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju
u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest - U Mađarskoj građani
nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu,policija
napravila barikade,očekuje se ono najgore.
Uključio sam radio da čujemvijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala.
Navečer sam snestrpljenjem čekao dnevnik na TV,o spomenutom događaju ni riječi.
Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala.
Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam
upitao što je to bilo.
Najprije nisu shvaćali na što mislim,a kada sam imobjasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli:
'Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU'.

E pa sada se pitam gdje je demokracija gdje je sloboda štampe kojom se toliko busamo u prsa.
Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH,već 90%da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji.
Bojim se da na krajugrađani neće niti glasovati o ulasku u EU već će do tog vremena Saborpromijeniti Ustav,pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje,a to
je ulazak u EU, er znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali.
Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji,kada su kroz
ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU.
Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, dgovor je bio:
"Viste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi
sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali".
Nadalje,zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj,
zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu,zašto Lisabonski sporazum
prihvaćaju parlamenti,zašto ga ne daju na referendum?
Zato jer bi prošli kao u Irskoj,a u Irskoj znamo nisu prošli.


Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu?
Dali su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći
u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna
snaga,bolje rečeno robovi.
Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez nadobit,ostatak dobiti završava van granica RH Samo ako je vlasnik Hrvat tadobit se opet investira u RH.
Znam dobro o čemu pričam,jer sam donedavno radio u stranoj
tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH.


Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima
gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU.
Kao jedini logičniodgovor nameće mi se misao da su kupljeni, er bogatoj EU (s velikim
osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim
političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih
traži Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna.


Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska,Francuska
Nizozemska,Portugal,Španjolska i Njemačka) sve od reda bile kolonijalne
sile,da su kolonije osvojili ratom,da su u tim ratovima poubijali milijune
ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo.
Ali sve što su oružjem dobili,oružjem su i izgubili.
Sada imaju muzeje pune umjetnina,zlata,bjelokosti i dragulja,ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali uvlastitoj domovini protiv vlastitog naroda),koji su im sada problem (U
Francuskoj:
Marokanci,Tunižani,Alžirci,Mauri i.t.d.


London ima preko 50% obojenog stanovništva,a da ne pričamo o
tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala.
Sada imaju i jedno veliko iskustvo,pa su poučeni Aljaskom,koju su SAD kupile od Ruskoga cara došledo zaključka:
što se otme oružjem, ali što se kupi,može se samo kupnjom vratiti,pa su sada krenuli osvojiti svijet na novinačin:
globalizacijom.


Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a,koja se zove Ustav EU-a,
u kojoj sve piše...
I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji.
Što se to krije iza globalizacije?
Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka.
I mi nasjedamo tim hohštaperima,koji nas uče što je to
demokracija to je dobro,a što je zlo,a do jučer su sijali smrt širom
svijeta.
Istrijebili su cijele civilizacije.
Najveći demokrati na ovome svijetu,SAD,donedavno su imali robove a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima,dok je Dubrovačka republika 1642. Godine donijela
zakon o ukidanju ropstva, akle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila
engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država
1776. godine).
I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena
(najčešće kroz financijska zaduženja) a onda dolaze s kovčezima novca.odvjetnicima i ugovorima,pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni
vlasnika,naravno za sitan novac, er i kralj u pustinji,kada umire od
žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.


Ja jesam za EU,ali ne EU s ovakvom politikom,politikom koju
vode kapitalisti,a ne političari.
Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje
gramzljivosti,pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj
kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno),
a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu,da bi
robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju
svojim dojučerašnjim radnicima,koji sada žive od socijalne pomoći.
Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU,obućarsku
industriju načeli drvno- prerađivačku industriju,automobilsku industriju
i.t.d.


Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra da se bazira samo na
kapitalu,a za čovjeka više nitko ne brine.
Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve,već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom,ali to samo kod nas,dok ti isti centri u svojim
matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).
No, a politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi,jer kada 50% radnika u EU završi na burzi,a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi,ponovo će poteći krv potocima.
Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno,ali
to je s ovakvom politikom EU neminovno.


Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica,izvori
pitke vode i naša obala zajedno s otocima.
Industrija ih ne zanima,to imaju kod sebe u Koreji,Kini,Vijetnamu,Turskoj i Indiji.
Njih naša industrija koja im konkurira smeta.
Nju treba uništiti.
Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi
brodogradilišta.
Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima,koja su u njihovom vlasništvu.
To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja.
Kad smo već kod slobodnog tržišta,da kažem i to da je njihova
teorija da sve što nije profitabilno,dakle što ne može na tržištu opstati,
treba propasti.
Ali to pravilo važi samo za neke iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake,samo su neke jednakije,Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u,jer su po toj logici trebale propasti,zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju,zašto je samo Amerika,da spasi
svoje gospodarstvo,žrtvovala preko tisućupetsto milijardi USD?
Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo?
Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD,nego da ti radnici završe na
burzi,gdje će koštati proračun desetak puta više?


Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima.
Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena.
Ne nisam pregrub,ja sam očajan,mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti.
Goebbels,Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere
propagande bio dječji vrtić.
Ovi danas su učenici Američkog agresivnog
marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing,što je to ustvari?
Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing,koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba,
za novac koji nema-karticu).
To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se
što više zaduži,jer je onda s njime lakše vladati.


Ako čovjek nikome ništa ne duguje tada si može puno toga
dopustiti,ali ako duguje,za auto,za kuću ili stan dovoljno mu je
priprijetiti otkazom i čovjek šuti, er ako ostane bez posla,ostat će bez
svega,a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao
mukotrpnim radom,pogotovo kada iza sebe ima obitelj,koja je svakom radniku
svetinja.
Koliko su lažljivi,sjetit ćete se i sami,kada Vas podsjetim
na obećanja stranih banaka.
Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata,da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%,a kod nas 13%).
Kada su ušli obećavali su tvrtkama,koje pređu k njima iz tadašnjeg SDK da će
im platni promet raditi besplatno.
No naše tvrtke na to nisu nasjedale,pa
su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK,nazvavši SDK
komunističkim mastodontom,koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji
nigdje u svijetu),a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke.
Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da
račune i novac prebace u poslovne banke,ali tog časa više nijednoj banci
nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu,štoviše
cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta.
U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto,kamion
ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana,dok za
recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.
Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine,kada
je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište
europskim proizvodima i da će prodati banke.
Tim potezom smo uništili domaću industriju,poljoprivredu i tržište novca - ili rečeno šahovskom terminologijom,poklonili smo protivniku kraljicu i topove.
Da nastavim sa šahovskom terminologijom:
naša vlada igra šah s EU,a ima znanje početnika,koji zna samo kako se vuku figure,dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati,odnosno postići sve ono što su naumili.
Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom.
Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu,pa smo morali prihvatiti
ZERP,sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po
malo,najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača.
Ako se samo malo suprotstavimo,izvući će asa iz rukava,a to je
da će preko noći zatražiti povrat svih dugova,što je ovoga časa oko 50
milijardi USD.
I što mislite što nas onda čeka?
Čeka nas jedino moguće,a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve
moguće i nemoguće,od poreza na rogatu stoku za seljake,porez na višak
stambenog prostora, orez na vikendice,aute (neke od tih poreza već imamo,ali će sada biti nekoliko puta veći),porez na porez - i do čega će to
dovesti?
Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa
u zdravstvu, školstvu i trgovini.
I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju
gruntovnice i zemljišnih knjiga.
Prošle godine,naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna
velika obitelj,s čime se ja u potpunosti slažem,samo se pitam da li je u
njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda
ili je taj red radio sam,pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba
raditi reda?
Nadalje,mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da
pripreme teren za dan D.
Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene
kako gospodariti društvenom imovinom,a za to im trebamo dati popis
društvene imovine s procjenom vrijednosti.
Da li Vam to što govori?


Tekst hrvatskog stručnjaka za gospodarstvo N.N. odbijen u hrvatskim
medijima)

_________________
KIM JONG IL:"AKO SMO JAKI UVEK ćEMO BITI U PRAVU,AKO SMO SLABI UVEK ćE NAS PROGLAšAVATI ZA KRIVCE!"
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 20 Mar 2010 14:56    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Malo zastareo tekst s obzirom da su i Irci u medjuvremenu podlegli evrokratskoj propagandi a i sam Vaclav Klaus je prekrsio svoje obecanje i nije udario veto na usvajanje redizajniranog evropskog ustava (sada pod imenom Lisabonski sporazum) ali i pored toga izuzetno dobro napisan. Sve moje cestitke nepoznatom autoru, steta je naravno sto se ovakvi tekstovi ne pojavljuju u mainstream medijima ali svi znamo zasto je to tako...
_________________
General De Gaulle: "Mozete biti sigurni da ce Amerikanci pociniti sve moguce gluposti koje mozete da zamislite, plus jos i neke koje ne mozete da zamislite".
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Lolek i Bolek
Patriota


Član od: 05 Feb 2009
Komentari: 471

KomentarUpisano: 30 Mar 2010 19:54    Naslov komentara: Svijet zombija-kolika je cijena mrtve duše? Citiraj ovaj komentar

Anti-Jenki (citat):
Malo zastareo tekst s obzirom da su i Irci u medjuvremenu podlegli evrokratskoj propagandi a i sam Vaclav Klaus je prekrsio svoje obecanje i nije udario veto na usvajanje redizajniranog evropskog ustava (sada pod imenom Lisabonski sporazum) ali i pored toga izuzetno dobro napisan.

Sve moje cestitke nepoznatom autoru,steta je naravno sto se ovakvi tekstovi ne pojavljuju u mainstream medijima ali svi znamo zasto je to tako...


http://cromalternativemoney.org/index.php/en/media/news/svijet-zombija-kolika-je-cijena-mrtve-due-.html

Koja je cijena mrtve duše?
Koliko ih je u našoj zemlji,na kontinentu,cijelom svijetu u prodaji,koliko ih je već prodano u posebnoj ponudi po sniženoj cijeni,uzmi tri plati dvije?
Tko ih je kupio i tko ih je prodao?


"U predvorju gostionice jednog grada koji je bio glavni grad guvernerata,ušla su prilično mala kola na oprugama,poput onih na kojima putuju neženje, umirovljeni general-pukovnici,kapetani,veleposjednici zemlje koji posjeduju stotinjak duša seljaka: jednom riječju, svi oni koje nazivamo gospodom srednjeg ranga. U kočiji je sjedio gospodin koji i nije bio baš zgodan čovjek ...".
Tako počinju "Mrtve Duše",roman Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.
Ruski pustolov kupuje mrtve sluge i kmetove,"mrtve duše" na koje vlasnici moraju plaćati porez sve do sljedećeg popisa stanovništva kojim se potvrđuje smrt.
Unosan posao za vlasnike,ali i za varalicu Čičikova.
Čičikov želi napraviti popis mrtvih duša i dobiti značajan iznos novca od vlasti koje financiraju one što svoju radnu snagu presele u nenaseljena područja južne Rusije.
Kada dobije novac,Čičikov namjerava iščeznuti.
Glad,siromaštvo i epidemije koje u grob tjeraju veliki broj seljaka su za njega dobre vijesti.
Više mrtvih duša za kupiti i preprodati biznis je biznis.


Hrvatske,europske,američke i ostale mrtve duše umiru prije vremena samo kako bi bile kupljene.
Čujete li tišinu politike?
Čujete li tišinu sindikata?
Profesora i rektora sveučilišta?
Umjetnika
Sportskih šampiona?
Čujete li tišinu predstavnika građanske klase?
Čujete li tišinu šefova velikih poduzeća?
Institucija?
Gdje su svi?
Mrtvi,ali smrt još nije potvrđena i službeno registrirana.
Sve je na prodaju,i sve je već kupljeno.
Odgovornost ovih zombija demokracije za to je ogromna.
Uživaju u prednostima svojih uloga ne ispunjavajući svoje dužnosti.


Mrtve duše ne poznaju pokajanje,prodale su svoju savjest u zamjenu za društvene promocije,gledanost,sigurnost i moć.

Banke su postale sinonim za teroriste,a poduzetnici za lopove.
Urednik novina opscena skandalozna riječ ekvivalentna crvu.
Tko još uvijek nije mrtav iznutra nije na prodaju,onaj koji nije korumpiran ne može postati dio sustava koji je postao veliki klub sa sjedištima u prvoj,drugoj i trećoj klasi.
Najvažnije je postalo biti članom kluba, krcati se iz koristoljublja ili straha,pa koštalo koliko koštalo,čak i ako je cijena dostojanstvo.
Tko je izvan sustava može vidjeti ovu vojsku mrtvih duša poput Edena,ili kao nepodnošljivi pakao.


Što više svijet propada,to je više mrtvih duša na tržištu i njihova cijena pada.
Zakon ponude i potražnje,što je više sluga,to manje koštaju.


Novac je najjači otrov kojeg je čovjek ikad napravio,zarazniji od kuge,korozivniji od solne kiseline i razorniji od sifilisa.

Jeste li ikad primijetili da i kad u društvu novac postaje nedostupan,realno bogatstvo i dalje ostaje svuda oko nas?

Čak i u vrijeme financijskih kataklizmi,proizvoda i usluga još uvijek ima u izobilju.

Kako se uopće moglo dogoditi da ljudski izum,novac,preuzme kontrolu i nad našim mislima i nad razvojem naših društava?

Kako je moguće da smo pred aktualnom financijskom krizom i sličnim prijetnjama za ljudsku civilizaciju potpuno nemoćni?

Odgovor je jednostavan:

Tko god da je na vlasti u nekom društvu,taj stvara svoj novac.

Ako želite saznati tko je na vlasti,saznajte tko stvara novac.

Počelo je sa popovima,nakon njih su došli kraljevi,a onda su se pojavile centralne banke.

Moramo shvatiti da novac nije potreba već samo alat.

Na primjer,benzinom pokrećemo auto,međutim ako pronađemo drugačiji način za pokretanje automobila što može biti struja,benzin više nećemo trebati.

Ono što danas trebamo je alternativa postojećem novčanom sustavu koja će pridonositi,a ne potkopavati tu veliku transformaciju društva za kojom toliko žudimo.


Kako je sav iznos novca u opticaju dug-glavnica prema središnjim i poslovnim bankama,privatnim institucijama,u cirkulaciji nikada nema odgovarajuće količine novca jer banke ne izdaju novac za plaćanje kamata.
Zbog toga iza novog novca uvijek dolazi još noviji novac,nove mrtve duše i sve veća tišina.
Državama upravlja politika,politikom upravlja novac,novcem upravljaju banke,a bankama upravljaju bogovi.
Novac je potpuno suprotan od politike.
Politika osmozom postaje novac,općine dionička društva,a političe stranke poslovni komiteti.
Politika ne može postojati bez novca,politika se ne može ni voditi bez novca.
Politika ima svoje troškove,a društvena zajednica svoje potrebe.
U zatvorenom krugu u kojem su privatne banke te kojima je politika prepustila osnovno pravo svake društvene zajednice,ono na monetarnu suverenost odnosno na izdavanje vlastitog novca,svaka je politika mrtva duša iza čijih se praznih obećanja,ako nisu u suprotnosti s voljom bogova,skrivaju nova zaduženja za ljudsku zajednicu.
Da,politika je kurva,a bogovi su pederi.


"Tko će financirati bankrotirane države,banke i poduzeća" upita Mujo Hasu.

Haso odvrati:"Znaš li bolan Mujo zašto centralni bankari obožavaju film Planeta Majmuna"?

"Pojma nemam Haso,reci",odgovori mu Mujo.

"Pa zato bolan Mujo što su na planeti majmuna ljudi robovi majmunima majmuni ih sile da rade za njih,ubijaju ih, muče i koriste za zabavu".


Ni banke ni država ne proizvode ništa,one su se ovakvom prirodom svog postojanja pretvorile u parazite,nametnike koji su nam isisali zadnju kap krvi.
Ljudi svijeta izolirani izvan zatvorenog kruga mrtvih duša shvatili su da se vladama za njih živo fućka.
Vlade ne brinu o nama i našoj djeci,ne brinu o našim pravima,blagostanju i sigurnosti,njima se jednostavno neda zajebavati oko nas.
Vlade interesira samo vlastita moć.
To im je jedina briga,veća i što rasprostranjenija moć.
Jedino pravo koje nam je preostalo je:

Pravo naprijed u zatvoreni krug mrtvih duša!

U diktaturi u kojoj živimo,država je naizgled suverena i svi kroz služenje državi služe banci.
U slobodnoj zemlji međutim,Mi Ljudi imamo prvu i posljednju riječ,Mi Ljudi smo suvereni vladari,a država postoji samo uz odobrenje Nas Ljudi.
Ako vam život slabo ide od ruke to je zbog toga što vjerujete u stvari koje nisu istinite i radite stvari koje ne funkcioniraju.
Čim prije to shvatite,postat ćete slobodni da izabirete druge opcije.
Što vas u tome spriječava?


http://cromalternativemoney.org/index.php/en/media/news/generacija-velikog-brodoloma-u-moru-dugova.html
_________________
KIM JONG IL:"AKO SMO JAKI UVEK ćEMO BITI U PRAVU,AKO SMO SLABI UVEK ćE NAS PROGLAšAVATI ZA KRIVCE!"
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 31 Mar 2010 19:45    Naslov komentara: Otrovani su *novcem*.. Citiraj ovaj komentar

Kako se kalio čelik ili Croatian Ironman
Pet, 19/03/2010 - 15:24 — Molotov

Čitam u jednom dnevniku, ovdje, kako se SDP ispričava zbog nekih stvari, koje je napravio jedan od njihovih dojučerašnjih lidera, pa komentare koji kažu, kako je to dobro, da do sada nitko nije stao predljude i ispričao se i sl.
To je super i to je OK, napraviš sranje i onda se ispričaš, pa onda sve dalje po starom.
Možda bih im i povjerovao, kada ne bih pročitao da Skupština Holdinga sada ima 11 članova.
Čekaj, čekaj, nije li to 11 naknada, 11 toplih obroka, 11 kartica, 11 autića 11...........??!
Meni stvarno nije jasno tko tu koga, ali sa sigurnošću znam tko će to sve platiti.

SDP je u Gradu Zagrebu konačno pokazao svoje lice ( doduše i u Rijeci je to pokazao Linić, gospodar života i smrti na Kvarneru, ali znate onu, daleko od očiju, daleko od srca), te je u maniri najortodoksnijih staljinokomunista, krenuo u čistku, na koju bi i Staljinu krenule sline.
Došavši u poziciju, da u ime „bijega“ jednog partijskog funkcionera, pokaže svoju moć i monolitnost partije, Zoran je Milanović zorno hrvatskom puku na primjeru Zagreba i Holdinga pokazao, kako zamišlja demokraciju u komunističkoj praksi i kako će to partija riješiti nepodobne kadrove, kada i ako jednom dođe na vlast u Hrvatskoj.
Politika – smjeni sve – od čistaćice i portira do ministara, to je politika za kojom neuki hrvatski puk vapi. U svom neznanju hrvatski puk treba disciplinirati i prevaspitati u duhu partije i tzv. „Zoranove demokracije“.
Nu, to je već viđeno na ovim prostorima, pa je Zoranče, samo jedan u nizu loših plagijatora, koji svojim postupcima u opoziciji samo pokazuje kako će nam biti kad i ako dođe u poziciju.
Što se tiće Zorančeta, on samo pokazuje odlike vojnika partije, kao što su to pokazivali i njegovi prethodnici, koji su za razliku od njega ipak imali tromjesečni kurs u kumrovačkoj školi.
U priči o Holdingu, ne radi se o tome, da li je netko dobro i profesionalno radio posao za koji je bio plaćen, već o tome da li je na partijskoj (čitaj Zorančetovoj) liniji ili je možda podržao disidenta Bandića, dakle u temelju je osobni sukob.
Nevjerojatno je, da bi nam taj „osmi sekretar SKOJ-a“, sutra mogao postati predsjednikom Vlade i uvesti „diktaturu proletarijata“ na Zorančetov način.
Only in Croatia.
Postavljam Vam pitanje, na razmišljanje, da pogledate objektivno:
Kakvo je razlika između Zorančeta i one pobjegulje Sanadera, osim u boji dresa?

Pozdrav,
Molotov
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 28 Apr 2010 12:55    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

EVROPA VIŠE NIJE ALTERNATIVA?


Izličnog i istorijskog iskustva znam da je najteže reći da je car go i najopasnije biti petao koji prerano kukuriče. I kako prolaze oni koji dirnu u svete krave, tabue i toteme. U svakom slučaju, hoću da kažem sledeće: mislim da više uopšte nije pitanje da li EU ima ili nema alternativu, već je pitanje da li je, u ovom času, iz Srbije gledano, EU još uopšte neka realna alternativa.

Pa zar baš sad kada je u Srbiji postignut konsenzus o našem „evropskom putu“? Sada, kad oko sedamdeset odsto građana podržava ulazak Srbije u EU i kada su se o tome saglasile dve najjače stranke! Sada, kad o tome postoji faktički konsenzus svih u vlasti, kao i većine opozicije!?

Da, sada. Kad već nije bilo pameti i poštenja da se o tome misli i da se to pitanje ozbiljno razmotri onda kada je moglo i trebalo. A politički konsenzusi su relativna i diskutabilna stvar, pogotovo kada se baziraju na neobaveštenosti, poluistinama i dezinformacijama. Uostalom, otprilike isti ovakav, a naizgled i mnogo veći konsenzus od ovoga o pridruživanju Uniji, postojao je i krajem osamdesetih godina prošlog, kao i početkom ovog veka, pa smo videli kako se sve završilo

Pre svega, toliki procenat je više posledica nepostojanja snage koja bi jasno i glasno rekla da se protivi ulasku Srbije u EU. To se ne usuđuje da kaže čak ni DSS, već zvanično ostaje pri eufemizmu da bi se sa EU trebalo „razjasniti povodom Kosova i Metohije“. Ne kažu to eksplicitno ni radikali. A sve i kada bi rekli, njihov glas iz različitih razloga danas ne seže predaleko i nema odgovarajuću težinu. Tako se stvara jedno vrzino kolo u kojem političari,zaplašeni, navodno, masovnim pro-EU raspoloženjem građana,ne smeju ni da pomisle da se izjasne protiv ulaska u Uniju, a onda se obični građani, s obzirom na to da se E-priča servira kao faktički „jedina igra u gradu“, po principu „kud svi Turci...“, takođe izjasne za EU. A onda se političari na to „raspoloženje javnosti“ pozivaju – i tako ukrug.

Naravno, ima i drugih razloga. Pre svega, pomalo nategnuto ali politički i psihološki efikasno izjednačavanje EU/zajednice sa Evropom, a Evrope sa „boljim životom“, visokim standardom, čistim klozetima i socijalnom državom.Tako su u Srbiji danas vatreni evrofili i oni koji pomalo žale za vremenom komunizma i koji u Uniji prepoznaju nešto od onih internacionalističkih i solidarističkih ideala njihove mladosti, ali i oni koji u članstvu u njoj vide spas od „komunističkog nasleđa“ i „aveti balkanske prošlosti“. (Pomalo slično situaciji s kraja osamdesetih kada su Miloševićev uspon podržali i tvrdo komunistički i nacionalistički i liberalno nastrojeni intelektualci.)

Malo površnost, propaganda i oportunizam, a malo razočarenje u tzv. nacionalnu politiku devedesetih;malo strah da se ne ispadne „retrogradan“, „seljak“, „zaostao“ i „glup u društvu“;malo neobaveštenost o realnosti i problemima sa kojima se Unija suočava, malo odsustvo svesti o postojanju bilo kakve ozbiljne alternative, malo preusmeravanje antizapadnog raspoloženja prema NATO-ui Sjedinjenim Državama, uz posredno amnestiranje vodećih EU zemalja od odgovornosti za bombardovanje i podršku kosovskoj nezavisnosti – sve su to elementi mozaika zvanog „srpsko evropsko opredeljenje“.

Ali kada malo zagrebete ispod površine, kada zađete malo dublje ispod tog jednostavnog „Da li podržavate ulazak Srbije u EU“, otkrivaju se čitavi snopovi evroskepticizma, nelogičnosti i paradoksa. Ne samo da većinski nisu spremni da izruče Ratka Mladića Haškom tribunalu i dvotrećinski odbijaju bilo kakvu pomisao o „trampi Kosovo za EU“, nego u tek nešto manjem procentu optiraju i za „savez sa Rusijom“, a oko polovine i za članstvo u Pokretu nesvrstanih.

Pri svemu tome, malo njih iskreno veruje u to da ćemo do članstva u EU uopšte stići. I, pošteno govoreći – ne greše mnogo. Hrvatska će se verovatno provući. Ali za nju su, kada je zagustilo i kada je Slovenija krenula da Hrvatsku blokira zbog pograničnog spora, kod slovenačkog premijera intervenisali nemačka kancelarka i rimski papa lično.Da li iko normalan veruje da bi se iko potresao i intervenisao sa tih ili nekih sličnih adresa kada bi neko, sutra-prekosutra, krenuo da blokira Srbiju? Tim pre što ćemo u međuvremenu, sve što bi strance moglo zanimati, zaključno sa „Telekomom“, već uveliko dati i prodati mnogo pre nego što se Uniji približimo.

Drugim rečima, hajde da vodimo otvorenu i iskrenu raspravu o prednostima i nedostacima jednostranog EU opredeljenja. Hajde da razgovaramo o realnim šansama da pod ovim okolnostima u kojima se nalazimo (kosovsko pitanje, problemi sa susedima, stalni pritisci na Srbe u Crnoj Gori i Republici Srpskoj) Srbija u doglednoj budućnosti uđe u ovu i ovakvu EU, sa svim njenim problemima, otvorenim i prikrivenim unutrašnjim podelama i sukobima. Hajde da razmišljamo o alternativnim rešenjima. Rusiji, Kini, Briku, Turskoj, nesvrstanima... A, pre svega, da poradimo malo na sebi i na upristojavanju sopstvene države.

Samo nemojmo da se unapred diskvalifikujemo, lažemo i obmanjujemo.


Đorđe Vukadinović
[objavljeno: 27.04.2010]
_________________
General De Gaulle: "Mozete biti sigurni da ce Amerikanci pociniti sve moguce gluposti koje mozete da zamislite, plus jos i neke koje ne mozete da zamislite".
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 28 Apr 2010 13:45    Naslov komentara: Nikada nije ni bila...to je *izmisljena alternativa* Citiraj ovaj komentar

uz tu *parolu*, ko se nacesao nacesao se, glupu masu animirao, cilj ostvario, radna mesta nisu u evropi nego u Srbiji, Jugoslaviji...a hleb, kruh, pozeljno od domace psenice a ne uvozne *nabildovane**vestacke*....ali, laganje naroda *nisam ja kriv* ..od evrope zavisi...i dalje igra, zamislite..*europa* blokirala svoju privredu zbog srbije i Ratka Mladica, skapavaju od gladi, i mole Srbiju da je spasava...
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Anti-Jenki
Legenda
Legenda


Član od: 08 Jan 2009
Komentari: 264

KomentarUpisano: 06 Maj 2010 12:19    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Народна воља и ЕУ


Политичка позадина пројекта „европских интеграција“ скоро пола века је била прикривана причама о искључиво економској сарадњи. Тек у последњих двадесетак година федералистички циљ пројекта је постао очигледнији широј јавности. Како су народи Европе полако схватали у шта су их политичари увукли, тако је отпор растао. Градитељи федералне Европе су посветили велику пажњу постепеном, и слабо приметном, прелазу суверенитета са националног на наднационални ниво – процес који се одвија од краја Другог светског рата. Ипак, темпо промена се знатно убрзао потписивањем Мастрихтског уговора, чијом ратификацијом 1993. године вишенационална Европска заједница је званично постала наднационална Европска унија.


Заједница угља и челика


Када је Жан Моне – син богатог произвођача ракије – на почетку Првог светског рата ослобођен служења у француској војсци, мало ко је могао да предвиди утицај овог младића на будућност Европе. Помогнут лобирањем канадске компаније Хадсон Беј, преко које је за оца продавао алкохол америчким Индијанцима кршећи тамошњу прохибицију, Моне је добио прилику да се сретне са премијером Француске Ренеом Вивианиом у Бордоу током септембра 1914. године. Након састанка отпутовао је у Лондон, где је са свега 26 година постављен на функцију координатора савезничког поморског снабдевања током рата.

Помоћу познаства које је стекао на послу, Моне је постао утицајан у међународним круговима – касније обављајући функцију заменика Генералног секретара Лиге нација – и предводник идеје наднационалног уређења Европе. Сањајући уједињену, федералну Европу, посветио је послератне активности том циљу.

Неслагање Француске и осталих савезника око решавања питања немачких индустрија након Другог светског рата отворило је врата Монеу да промовише своје идеје. Инструментализовајући француског министра спољних послова Роберта Шумана, који је био под притиском Американаца да реши настали спор, Моне је успео да достави свој план европским вођама са којима није имао директну везу. Тако је Шуман 9. маја 1950. године представио план за Заједницу угља и челика, смишљен као први корак Европе ка федералном уређењу. Овај датум је касније проглашен за „Дан Европе“.

Моне је разумео да стварање федералне Европе није могуће преко ноћи због јаких националних осећања. Зато је кренуо путем постепених економских интеграција, знајући да оне воде политичким. Данас познат као један од оснивача Европске уније, занимљива је чињеница да се Моне никада није кандидовао на изборима ни за једну функцију, успешно делујући из позадине више од 50 година. Он је прави симбол недемократске творевине која га данас слави. Пројекат у коме је Моне био водећа фигура и данас, тридесет година након његове смрти, цвета, а циљ успостављања наднационалне владе Европе је фактички остварен.


Воља народа као препрека


Монеови наследници нису имали осећај за деловање какав је имао њихов ментор, и брзоплетим потезима су прерано открилу намере (и демократски трулеж) у срцу пројекта које су деценијама скриване. Убрзавање интеграција под вођством Жака Делора – председника Европске комисије, 1985-1994 – довело је до првог значајног пораза европске „идеје“ и показало прави однос институција „Европе“ према својим грађанима. Мастрихтски уговор, који је требало да ојача наднационалне институције, додели им нове ингеренције и створи три стуба будуће Европске супердржаве, је написан почетком деведесетих година, након договора руководстава свих чланица. Остало је било само да се нови уговор ратификује.

Међутим, Данци су на референдуму 2. јуна 1992. године са 52% гласова одбили овај уговор и довели Европску заједницу – како се тада звала – пред озбиљно искушење. Уз то, неслагање са Великом Британијом око будућности Заједнице је створило сукоб између тадашњег премијера Џона Мејџора и његових колега. Мејџор је, изазван прозивкама, открио да остале вође европских држава „све више приватно говоре о федералном циљу, иако јавност убеђују у Европу нација“.

Као повређена звер након неуспеха у Данској, Заједница је оштро реаговала. Немачки канцелар Хелмут Кол запретио је да „економска унија може само преживети ако је основана на политичкој“. Министар спољних послова Португала г. Де Пињеро је објаснио Данцима да „само магарци не мењају мишљење“, а премијер Данске оценио да „њихова мала нација не може да заустави ‘Европски Експрес’“. Делор је образовао „Комисију мудрих“ ради утврђивања потеза за ојачање имиџа Европе код грађана, како би се овакви проблеми избегли у будућности. Комисија је закључила да Унију треба промовисати као „бренд“; по њиховим речима, функционисање Уније је „прекомпликовано“, стога грађанима се требало обраћати са паролама попут „Заједно за Европу“ или „Мајка Европа мора да штити своју децу“. Нико се у Бриселу није питао да ли пројекат треба зауставити после неуспеха, већ само како треба заобићи „проблем“.

Препрека у облику народне воље исказане на референдуму у Данској превазиђена је понављањем референдума годину дана касније. Данцима је постављено исто питање, уз сугестију да су претходни пут погрешили. После велике пропагандне кампање коју је делом финансирала и Заједница, 18. маја 1993. године 56% Данаца је „исравило грешку“.

Европска унија, створена на темељима не поштовања народне воље, је наставила тако да делује. Овај „метод“ превазилажења проблема је постао образац понашања европске бирократије у случајевима када народ „погреши“.


Први Ирски бунт


Упркос чињеници да је Ирска била најповлашћенија држава у Европској унији – добијајући назад шест за сваки евро који су уложили – на референдуму о Уговору из Нице 7. јуна 2001. године 54% бирача је било против; исти бирачи који су 8 година раније Мастрихту дали 69% подршке. По новом обичају, председник Европске комисије, Романо Проди, описао је овај резултат као сигнал да су „јачи напори потребни да објаснимо Европу нашим грађанима“, одбацивши идеју да треба преиспитати сам уговор.

Тако је Унија, по други пут, натерала државу чланицу да понови референдум на којем су грађани „погрешно“ гласали. Годину дана после пораза, 19. октобра 2002. године, Ирци су – присиљени да поново гласају за уговор који су већ одбили – са 63% подржали уговор. Уместо преиспитавања првобитног неуспеха у држави која је једном била прва међу проевропским, Комисија је одлучила да убрза интеграције. Следећи залогај бриселске бирократије представљао је саму срж пројекта „Европе“, усвајање Устава, који се показао као превелик и преурањен. Тај залогај је доказао да је европска бирократија, која је лако млела мале народе, још увек ломила зубе на великим.


Ширење „евроскептицизма“


Од Мастрихта до покушаја усвајања Устава Европске уније, осим неуспеха уговора из Нице у Ирској, било је још неколико неуспелих покушаја ширења интеграција на другим фронтовима. Данска је 2000. године на референдуму одбила Евро. Исто су одлучили и Швеђани који су 2003. године још убедљивије одбацили валуту Уније. Комшије Норвежани су претходно, по други пут, одбацили могућност приступања Унији. Народи северне Европе, увиђајући штетност наднационалног управљања, су постали све одлучнији у одбијању бриселских диктата.


Проблеми у срцу Европе


Неуморна бриселска бирократија, не пропуштајући прилику да прошири надлежности и потпуно занемарујући расположење грађана Европе, увидела је могућност за нови уговор користећи најављено проширење Уније као изговор. Током 2002. године почела је израда документа који је замишљен да замени све дотадашње уговоре. Пројекат доношења Устава Европске уније је коначно дошао на дневни ред, после 50 година постепеног стварања наднационалних институција, и 62 године након што је још један „отац“ Уније – бивши комуниста Алтиеро Спинели, чије име се налази на згради Парламента у Бриселу – написао да је доношење устава врхунски и коначни циљ такве творевине. Жаба је скоро била скувана, федералистички снови очева ЕУ су почели да се остварују.

Двогодишњи рад на нацрту Устава је произвео документ са 448 чланова. 36 протокола, 30 декларација и 2 анекса. Многи политичари су узалудно поредили нацрт са славним уставом САД из 1787. године, потпуно занемарујући чињеницу да је тај устав имао укупно 13 чланова. Неспособност бриселских политичара – који су од 1957. године произвели више од пола милиона страница закона – да превазиђу своју бирократску природу је постала опасно очигледна.

Ипак, притисак јавности и непопуларност владајућих партија у многим државама довело је до расписивања референдума ради ратификације Устава, иако многи у Брисели то нису желели. На првом референдуму у Шпанији, Устав је прихваћен са 71% гласова, али на излазност од свега 41%. Почело је добро за бирократе.

Следећи референдум је био заказан у Француској. Истраживања јавног мњења на почетку 2005. године запрепастила су политички естаблишмент. Опасност да Устав буде поражен постала је реална, и навела председника Жака Ширака да запрети пропашћу економије као и неминовном иступању из Уније ако Француска гласа против. Сви медији, све водеће странке као и целокупна „елита“ посветили су се убеђивању грађана да „исправно“ гласају. Једна француска новинарка државне телевизије, у приватном разговору, ми је описала тај период: неподношљив притисак медија и немилосрдно лепљење етикете лудака и манијака свима који су били против Устава.

Упркос свим притисцима, 29. маја 2005. године 55% бирача је одбило Устав. Затечени политичари су први пут били суочени са мишљењем (за њих озбиљне) нације. Француска – уз Немачку – је основа Европске уније, неуспех у овој земљи је био незамислив. Ипак, многи нису желели да се помире са чињеницом да је Устав пропао, позивајући да се ратификација у другим земљама настави. Председништво Луксембурга је саопштило да Французи не одлучују за целу Европу „јер то не би било демократски“. Делор, бивши председник Комисије, објаснио је да, када би сви остали гласали за, Французи би морали да се предомисле.

Устав Уније задобио је још један ударац три дана касније када су Холанђани на референдуму још убедљивије одбили предлог, 62% према 38%. Негирање воље народа постало је теже, али комесари су гајили наду, референдум у малом Луксембургу је био успешан. Међутим, до тада невиђен револт већине грађана Европе почео је да допире и до бирократа; истраживања су показивала да би Унија могла бити поражена на преосталим референдумима. Чак и у Немачкој – где референдум није био ни заказан због ратификације у парламенту – анкета таблоида Билд забележила је чак 97% гласова против. Иронија је у томе да је 95% изабраних представика у немачком парламенту је раније гласало за.

Бриселу је била потребна једна лекција из прошлости. Жан Моне је средином педесетих – у журби да претвори економску Заједницу угља и челика у наднационалну политичку творевину – доживео свој највећи неуспех, и најбољу лекцију. Само неколико година након успостављања заједнице шест земаља, Моне је покушао да уради превише, пребрзо. У јеку Корејског рата он је предложио стварање европске војске са јединственом, наднационалном командом и администрацијом, као увод у даље политичке интеграције. Жесток отпор држава, и пораз Монеове иницијативе, научило га је да
_________________
General De Gaulle: "Mozete biti sigurni da ce Amerikanci pociniti sve moguce gluposti koje mozete da zamislite, plus jos i neke koje ne mozete da zamislite".
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Pokaži ranije komentare:   
Otvori novu diskusiju   Odgovori na temu    Klub SFRJ Forum Indeks -> Spoljna politika Vremenska zona: CET (Evropa)
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9  Naprijed
Stranica 7/9

 
Idi na:  
Ne možete ostavljati nove komentare u ovom forumu
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Ne možete prepraviti vlastite poruke
Ne možete obrisati vlastite komentare u ovom forumu
Ne možete glasati u anketama foruma


MojForum.si - brezplačno gostovanje forumov. Powered by phpBB 2.