Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Anti-Jenki · Legenda Član od: 08 Jan 2009 Komentari: 264

O Srbu 68 godina kasnije

Događaji u Lici iz srpnja 1941. godine nisu se u međuvremenu promijenili. Nije se dogodila ni nova znanstvena procjena tih zbivanja, mada je za to bilo i vremena i izvora. Promijenilo se samo gledanje na prošlo, barem u jednom dijelu hrvatske znanosti.

Piše: prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Znanost o prošlom nije ni točna ni precizna. Stoljećima se razvijala kao pripovijest koja je manje ili više konstruirana, a odražavala je interese i vrijednosti onoga koji ju je pisao ili, u gorem slučaju, onoga za koga je nastajala.

Ako je u pokušaju rekonstrukcije prošlog znanstvenik bio do kraja pošten, navedene su sve dostupne činjenice, no njegovi su zaključci još uvijek ostajali tek odraz svjetonazora i prosudbi pojedinca. Pojedinci, povjesničari, tek su ponekad i iznimno dovoljno obrazovani, široki i hrabri napisati najlogičnije i najpoštenije na temelju onoga što piše u povijesnim izvorima.

Kao i život, prošli su događaji obično toliko komplicirani i prepuni slučajnosti, da se dio onoga što se zbilo najčešće nikada nije zapisao, a često se naknadno, zbog viših interesa, nešto prešućivalo, potiskivalo, sve kako bismo dobili bolju sadašnjost. S predrasudama ili kroz ideološke naočale bili su napisani i izvori koji su nastajali u trenutku kada se nešto događalo. Oni koji su pisali željeli su nešto skriti ili ublažiti, katkada zbog sasvim prizemnih, osobnih razloga. Stoga je ono što se dogodilo i ono što su povjesničari napisali zapravo zbroj slojeva različitih ideologija i svjetonazora. Vrlo su često nacionalne naočale optika kroz koju se promatra ono što je bilo.

Nova i stara prešućivanja

Od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1991. Dan ustanka naroda Hrvatske protiv nacizma i fašizma slavio se istoga dana kada i Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, 27. srpnja 1941. godine. O događaju su u vrijeme Titove Jugoslavije napisani članci, doduše malobrojniji no bi se moglo očekivati. Potom je datum promijenjen i Dan antifašističke borbe postao je 22. lipanj 1941., kada je formiran Sisački partizanski odred. Jedan je datum, koji je desetljećima bio važan, a mjesto Srb u južnoj Lici po tome poznato, posve potisnut.

U "Ilustriranoj povijesti Hrvata", primjerice, uopće se ne spominju događaji u Srbu, mada se kaže kako su 27. srpnja: "Srpske postrojbe (četnici) počinile genocid nad Hrvatima u Bosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima i zaseocima." Potom se kaže kako su nekoliko dana kasnije "partizanske postrojbe (sastavljene od Srba) u osvetničkom pohodu spalile selo Boričevac, a zatim počinile masakr nad Hrvatima i muslimanima u Kulen Vakufu".

Marko Orešković Krntija, politički komesar Ličke grupe partizanskih odreda, pa politički komesar Glavnog štaba Hrvatske, doista je osudio ponašanje "gerilaca" koji su "klali žene, djecu", mada su se seljaci tamo predali. Pisao je kako se takvim ponašanjem "ne razlikujemo od ustaške horde", što je posljedica "nedostatka discipline i odgovornosti" u borbi za "častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate, Slovence, muslimane itd." Zato je i otpor u Kulen Vakufu bio dug jer su se tamo bojali sudbine Boričevca.

Problem s novom interpretacijom ne bi bio zbog naglašavanja onoga što se desetljećima prešućivalo, već kada se prešuti da su u akciji čišćenja poduzetoj odmah po izbijanju nereda ustaše u desetak dana ubili nekoliko tisuća ljudi, četvrtinu ukupno stradalih Srba u Lici tijekom cijelog rata. Takvim pristupom briše se razlika u odnosu na tekstove koji su nastajali desetljećima ranije, također "svrhovito", u kojima se govori isključivo o desetkovanju neprijatelja, stradanju njegovih vojnika i časnika.

Događaji u Lici nisu se, naravno, u međuvremenu promijenili. Nije se dogodila ni nova znanstvena procjena zbivanja iz srpnja 1941., mada je za to bilo vremena i izvora. Promijenilo se samo gledanje na prošlo, barem u jednom dijelu hrvatske znanosti, koja tako, izbjegavanjem da se kaže sve što znamo, nije postala više od ideologije, sve u nakani stvaranja prihvatljivije slike onoga od prije.

Horstenauov izvještaj

Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je 10. travnja 1941. Koncentracijski logor Danica kod Koprivnice formiran je već 19 dana kasnije, samo dan nakon što je u Gudovcu kod Bjelovara ubijena skupina od 176 Srba. Rasni zakoni, usmjereni prije svega protiv Židova i Roma, doneseni su već 30. travnja.

Jadovno je bio logor smrti, a u samo nekoliko tjedana tamo je ubijeno dvadesetak tisuća ljudi. Ustaški se režim baš nimalo nije čuvao ili skrivao. U novinama, u govorima ministara, jasno je poručeno da nova hrvatska država ima neprijatelje, "koji nisu članovi hrvatske narodne zajednice. To su Srbi i Židovi", kako je rekao Mile Budak. Iseljavanje, istrebljenje i stvaranje takvih uvjeta za ostale da izumru, postali su politika koju je Paveliću sugerirao i Hitler, zainteresiran da se Slovenci iz onog dijela Slovenije koji je postao Treći Reich presele već početkom srpnja. Neki su shvaćali kamo i kuda bi sve moglo otići.

U Zagrebu se ubio brat Ivane Brlić Mažuranić, nekada visoki kraljevski političar. Zato jer je prešao na pravoslavlje zbog ženidbe s Ruskinjom, uhapšen je glumac Tito Strozzi. Odvođeni su masoni bez obzira na nacionalnost, a teror je bio opći i strašan. Od samog početka o svemu je u Berlin javljao i njemački general u Zagrebu, nekadašnji oficir habsburške, austro-ugarske vojske, Glaise von Horstenau. Neredi i oružani otpor bili su sporadični diljem Nezavisne Države Hrvatske, od njezinog osnutka. Krajem lipnja Austrijanac u Zagrebu izvijestio je kako su potezi "vlastite stranačke garde" − divljih ustaša − "koji su posljednjih tjedana besmisleno divljali po gradovima i selima, pridonijeli da se ionako, po raspoloženju ljudi, ne posebno široka platforma vlade znatno smanji".

Na traženje generala Wilhelma Lista, vojnog zapovjednika Jugoistoka, Glaise je tražio da se prekine s terorom prema nehrvatskom ili novoj vlasti nesklonom stanovništvu. Pravna nesigurnost i posvemašnje bezakonje stvarali su eksplozivnu smjesu na području koje je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije trebalo ostati sporedno vojno područje, pacificirana zemlja kroz koju će se prolaziti prema jugu, koja će gospodarski pomagati Treći Reich sirovinama i radnom snagom, gdje neće trebati angažirati puno vojnika. Ustanak je za Nijemce bio nepotreban i nepoželjan. Talijanima, koji su s ustašama u Zagrebu dobili uglavnom sve što su željeli, naglašavanje neprijateljstva Srba i Hrvata bilo je logično, korisno za vlastite interese.

Konačno je, 27. srpnja 1941., Glaise von Horstenau Vrhovnu komandu oružanih snaga u Berlinu izvijestio kako su na širokom prostoru od Banja Luke do Obrovca izbili nemiri. Najjači su bili oko Donjeg Lapca i Gračaca. Ustanike, kako je u telefonskom izvještaju iz Otočca javljeno u Zagreb o zbivanjima u kotaru Srb, vodio je "trgovac Rađenović ... sa crvenim barjakom oko 500 ljudi među kojima nema nenaoružanih. Zlostavljali i odveli su željezničke činovnike, ubili oružnike, finance i dvojicu ustaša, javlja činovnik željezničke pruge koji je utekao..."

Nesuglasja i razlike

Đoko Jovanić, kasnije general JNA, narodni heroj, član Inicijativnog revolucionarnog odbora u Srbu, napisao je kako je prizor bio veličanstven: "Narod kreće u svoj prvi veliki boj: naoružani i bez oružja, staro i mlado, muško i žensko, u prazničkim odijelima, sa crvenim barjacima – jure ka Srbu, viču, prijete, spotiču se jedan od drugoga, puni strepnje i neizvjesnosti, ali još više zanosa, oduševljenja i vjere u budućnost."

Idiličan opis zanemaruje da su među običnim stanovništvom postojale razlike. Najviše je ljudi vjerojatno naprosto pošlo braniti sebe. Dio je kasnije organiziran kao partizani, dio kao četnici. Odgovor NDH je uslijedio brzo, ali je veliki slobodni teritorij postojao gotovo 76 dana. Potom su se Talijani uključili u akciju "zaštićivanja" Srba, s uspjehom jer je dio ionako smatrao da su kralj i četnički pokret jedini spas naroda koji je malo toga mogao očekivati. Draža Mihailović je imao određenih rezultata u Lici.

Više su učinili partizani, koji su uspjeli okupiti jedne i druge, kako je pokazivala i pjesma nastala poslije pogibije Marka Oreškovića: "Cijeloj Lici žalost srce bije/ što joj nesta dičnoga Krntije/ što joj nesta vođe od ustanka/ prvog vođe, Orešković Marka./ Drug je Marko hrvatskoga roda, / al je majka srpskog naroda."

Puno godina kasnije jedan od Ličana, predratnih članova Partije, visoki političar i ambasador Vjekoslav Prpić govorio je kako se: "U toj surovoj, elementarnoj sredini rodio ipak sav niz istaknutih hrvatskih intelektualaca i političara. I tu postoji rascjep: primitivna masa i važni pojedinci. Iz Like ... potječu neka od najkrupnijih imena naše političke povijesti, naše kulturne povijest i nauke. Od Ante Starčevića do Nikole Tesle." Nacionalne izmiješanosti i života uz ili s onima drukčije vjere bilo je i drugdje, ali su u kriznim vremenima sukobi bili blaži, iskrenje manje. Iz svih dijelova Like se do pruge, željeznice, sve do Prvog svjetskog rata, trebalo potegnuti do Ogulina, najčešće pješke ili zapregom.

Pustoš, izolacija i siromaštvo uvijek olakšavaju usporedni život različitih opcija u najgrubljim, ostrašćenim formama. Žestoke su zato tamo bile raspre između ustaša i partizana Hrvata, četnika i partizana Srba, HSS-ovaca i onih koji su bili za monarhiju ili građansko uređenje, ali nisu bili za ubijanje. Nesuglasja su bila između onih koji su bili partijski kažnjeni i onih koji su bili bez mrlje u biografiji. Kada su u cijelu sliku ušli Nijemci i Talijani, mnogi su se teško snalazili. Hrvatska 1941. bila je zemlja seljaka, neobrazovanih i uglavnom vrlo siromašnih ljudi.

Umjesto zaključka

Srb 27. srpnja 1941. nije bio isključivo onakav događaj kakav se desetljećima obilježavao. On nije bio ustanak komunista, mada je tamo bilo članova Partije. Nije bio ustanak četnika, mada ih je također bilo. Bila je to prije svega pobuna stanovnika koji su se možda i bez jasne ideje što dalje, ali s osjećajem da se neće dati, odlučili boriti, ne prvi put u povijesti. Na koncu je to postao početak borbe za slobodu, kojoj je kasniji rasplet dao smisao. Desetljećima se obilježavao kao početak Narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj. Kasnije se prešućivao kao pobuna četnika.

Danas bismo trebali prihvatiti da je, baš kao i na tolikim drugim mjestima, u Srbu u srpnju bilo puno toga što je tek kasnije, naknadno, dobilo smisao. Tek neki od onih koji su uzeli oružje imali su ideju kako bi voljeli da borba završi. Neki se samo svetili, neki su vjerovali da to čine za kralja, neki su kasnije postali svjesni da je Tito njihov vođa. Ogromna većina htjela je tek preživjeti.

Znanost o prošlom danas treba samo pomoći u razumijevanju zašto se to dogodilo.

Ustanak nakon Luburićevih "akcija čišćenja"

Piše: Slavko Goldstein, publicist, autor knjige "1941. – Godina koja se vraća"

O ustanku u Lici 27. jula 1941. pisao sam opširnije u mojoj knjizi "1941. – Godina koja se vraća", pa ovdje iznosim samo sažetak.

Počevši već od travnja i svibnja 1941. godine novoformirane ustaške vlasti u Lici hapsile su istaknutije pripadnike srpskog stanovništva. Većina uhapšenih više se nikad nije vratila kući, jer su ubijeni po zatvorima i u logoru Jadovno.

Njemačko-ustaškim sporazumom od 4. lipnja utvrđen je plan masovnog iseljavanja Srba iz NDH u Srbiju. Po tom planu ujutro 29. lipnja iseljeni su svi Srbi, oko 1.200 ljudi, iz naselja oko Plitvičkih jezera. Ljudi su u roku od jednog sata morali pokupiti najviše do 50 kg svoje imovine, napustiti kuću i cjelokupno gospodarstvo i krenuti do Drvara kao prve etape na putu do Srbije.

Sve je to dovelo do velike uznemirenosti srpskog stanovništva. U mnogim selima muškarci nisu više spavali kod svojih kuća, a neka sela su već kompletno odlazila u šume. Oko 29. ili 30. srpnja Vjekoslav Maks Luburić došao je iz Zagreba u Bihać s Pavelićevim ovlaštenjem da organizira masovnu akciju čišćenja. Za neposredno izvršenje akcije imao je na raspolaganju oko 150 ustaša, Pomoćnog ustaškog odreda (PUO), zloglasne jedinice za "specijalne zadatke". Za osiguranje akcije angažirao je i neke domobranske jedinice i nekoliko oružničkih posada. S nekoliko kamiona Luburić je s ustašama 1. srpnja upao u selo Suvaja, nedaleko Srba i odmah naredio pljačku, palež i masovno ubijanje.

Oprezni muškarci većinom su se na vrijeme uspjeli skloniti u obližnje šume, pa su u selu ostale uglavnom žene s djecom i starcima. Iz rubnih kuća neke žene s djecom mogle su još pobjeći u šumu, ali središnji dio sela sav je stradao. Palež i pokolj trajao je oko dva sata. Preživjeli tvrde da se iz kuća tu i tamo čula puščana i automatska paljba, ali ne suviše gusta. Ubijalo se uglavnom hladnim oružjem. Prema poimeničnom popisu žrtava tog su dana u Suvaji ubijene 173 duše, a prema nekim izvorima i više od 200. To je bio prvi ustaški pokolj, prva Luburićeva akcija u kojoj nisu stradali samo muškarci, već uglavnom žene i djeca.

Naredna dva dana Luburićeva ekspedicija izvršila je slične "akcije čišćenja" u selima Bubanj i Osredak. Prema jednom oružničkom izvještaju, "povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica", ali na naknadnom poimeničnom popisu nalaze se svega 83 imena, od toga samo šest odraslih muškaraca, ostalo žene i djeca (desetero mlađih od pet godina). Ukupno je u tri lička sela u tri dana ubijeno najmanje 279, a najviše oko 330 duša.

Nakon toga, više nije bilo mira u tim dijelovima Like. Osobito su bili aktivni komunisti u kotaru Donji Lapac, gdje su po selima i zbjegovima uspješno formirali ustaničke odbore i povezivali ih pod komandom sekretara Kotarskog komiteta KPH Gračac Gojka Polovine i rezervnog oficira, Đoke Jovanića, člana KPH. U koordinaciji sa sličnim ustaničkim pripremama u kotaru Drvar, koje je organizirao Marko Orešković Krntija, član CK KPH i CK KPJ, ustanak je buknuo 27. jula 1941. Žarište ustanka u Lici bila je općina Srb, uz masovno pristajanje borbeno raspoloženog velikog djela stanovništva cijelog kotara Donji Lapac. U roku od nekoliko dana prilično veliko područje, usred NDH, bilo je u rukama ustanika (Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo, Donji Lapac, Srb).

Dominiralo je komunističko vodstvo, ali u ustanku su tih prvih dana sudjelovale i neke grupe pod četničkim utjecajem, koje su odgovorne za osvetnička ubijanja hrvatskog stanovništva, pod lozinkom "svete osvete", u Brotnji, Boričevcu, Vrtoči i Krnjeuši. Prema ustaškim izvorima (tzv. Siva knjiga) 29. lipnja i 2. kolovoza 1941. u tim je selima ubijeno ukupno oko 170 hrvatskih seljakinja i seljaka, među njima i djece. Međutim, komunističko vodstvo ustanka ubrzo je obuzdalo četničke tendencije osvetništva, a četnički pristaše u najveće dijelu Like već su u jesen 1941. uglavnom otpali od NOB-a i počeli paktirati s talijanskom okupatorskom vojskom.

Jadovno i Suvaja doveli do ustanka

Piše: Filip Škiljan

U drugoj polovici lipnja 1941. pravoslavna sela jugoistočnih dijelova Like i jugozapadnih dijelova Dalmatinske zagore već su bila krajnje uznemirena. Najveća je napetost u kotaru Donji Lapac, u kojem je od 14. do 29. lipnja uhapšeno 140 Srba. Većina uhapšenih je već tada otpremljena na Pag i u Jadovno. U susjednoj Bosanskoj krajini progoni su još žešći. Nakon prvih hapšenja i ponekih vijesti o tome što se događa u Jadovnom seljaci Srbi više ne čekaju ustaške ophodnje iz Gračaca i Gospića, već bježe u šume gdje se sklanjaju u zbjegovima.

Dana 29. lipnja ustaše su osvanuli pred kućama Srba u općini Plitvička jezera. Toga je jutra oko 1.200 ljudi napustilo svoje domove. Nakon tog događaja kolona ljudi došla je u Drvar. Razmješteni su po okolnim pravoslavnim selima s objašnjenjem da je to privremeni smještaj. Vijest o čišćenju srpskih sela u okolici Plitvičkih jezera ubrzo je prostrujila čitavom Likom. U međuvremenu su ustaše ispraznili i Bihać od Srba i Židova. Oko 1.200 ljudi bilo je razmješteno po pravoslavnim selima u okolici Kulen Vakufa, općine koja graniči s kotarom Donji Lapac u Hrvatskoj.

Ustaški teror

Jedna manja grupa ljudi 30. lipnja napala je puščanom paljbom kod sela Srb vojnu ophodnju. Zato stožer Vrhbosanskog divizijskog područja traži da se uspostavi red i mir na tom području, pa šalje Maksa Luburića s posebnom misijom u Veliku župu Krbava i Psat.

Luburić je imao za izvršenje te naredbe na raspolaganju oko 150 ustaša Pomoćnog ustaškog odreda i oko 250 domobrana iz 22. pohodne bojne sa sjedištem u Gospiću. S nekoliko kamiona Luburić 1. srpnja napada Suvaju i ondje, prema poimeničnom popisu žrtava, ubija 173 osobe. Naredna dva dana Luburićeva ekspedicija vrši slične akcije u selima Bubanj i Osredak. Prema oružničkom izvještaju, u Bubnju je poginulo 152 ljudi. Ukupno je u ta tri lička sela u tri dana ubijeno najmanje 279, a najviše 330 ljudi.

Trećeg srpnja jedan manji Luburićev odred proveo je "preseljenje" u selu Nebljusi. Ondje su pohapsili 53 osobe koje je trebalo "iseliti". Potom su ih zatvorili u neku baraku u selu Boričevac i zatim noću ih likvidirali nad jamom. Tako je Luburić u Suvaji, Bubnju, Osretku i Boričevcu trasirao put prema ustanku. Srpska sela su se nakon tih događaja povukla u brda u zbjegove.

Nakon 22. lipnja 1941., tj. nakon njemačkog napada na SSSR, Kominterna je mobilizirala komuniste naredbom da je "neophodno poduzeti sve mjere da bi se poduprla i olakšala pravična borba sovjetskog naroda". Prema podacima koje iznosi Jakov Blažević, u to je vrijeme u Lici bilo oko 240 članova KPH i barem još toliko članova SKOJ-a. Dobar dio njih, barem u kotarevima Korenica i Donji Lapac, početkom srpnja je bio u šumama. Istovremeno, pojavili su se pojedinci koji su zastupali četnički program otpora i osvete.

Po ličkim i krajiškim zaseocima osnovani su "revolucionarni komiteti", "gerilski odredi" i "četnički štabovi". Četnici su već u toj pripremnoj fazi zagovarali isključivo obrambenu taktiku s osvetničkim prepadima na hrvatska sela i paktiranjem s talijanskim okupacionim snagama. Komunisti su zastupali ofenzivnu taktiku, ustanak protiv ustaša i okupatora, s nastojanjem da se pridobije i hrvatsko stanovništvo. U Lici, Bosanskoj krajini, na Kordunu i Baniji ustanak su vodili komunisti, a u nekim dijelovima Dalmatinske zagore i istočne Bosne i Hercegovine djelovali su četnici.

Ustanak u Lici i jugozapadnoj Bosni

Ustanak je 27. srpnja buknuo koordinirano, s obje strane gornjeg toka rijeke Une, na kompaktnom teritoriju jugoistočne Like i jugozapadne Bosne. U roku od nekoliko dana prilično veliko područje, od Drvara, Glamoča i Bosanskog Grahova do Donjeg Lapca i Srba, bilo je u rukama ustanika. Dominiralo je komunističko vodstvo, ali u ustanku su tih prvih dana sudjelovale i neke grupe pod četničkim utjecajem, koje su odgovorne za ubijanje hrvatskog stanovništva Brotnje, Boričevca, Vrtoča i Krnjeuše. Prema ustaškim izvorima, u tim je selima tih dana ubijeno 170 ljudi.

Ustaške su vlasti na ustanak reagirale represalijama protiv stanovništva nezaštićenih pravoslavnih sela. Tada su započeli masovni pokolji srpskog stanovništva u krajevima koji još nisu bili zahvaćeni ustankom (na Baniji, Kordunu i u dijelovima Like i Bosanske krajine gdje ustanka nije bilo). Tako su u tim krajevima kraj srpnja i početak kolovoza bili najkrvaviji dani četverogodišnje vladavine ustaša u NDH. Neposredna posljedica tih ustaških represalija bilo je naglo širenje ustanka iz Like prema Kordunu i Baniji, pa u Dalmaciju, Gorski kotar i Hrvatsko primorje, a zatim postepeno na područje čitave Hrvatske. Sve partizanske jedinice u Hrvatskoj brojale su potkraj 1941. sedam tisuća boraca, a pola ih je bilo iz Like. Ličko-krajiški ustanak od 27. srpnja nije doveo do Jadovna i Suvaje, već upravo obrnuto: Jadovno i Suvaja doveli su do ustanka.

milan · Upisano: 03 Jan 2010 18:45 Naslov komentara: Komsija

Milan Šakić - Mićun (1915-1971) general-potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije.
Biografija [uredi]

Rođen je 24. januara 1915. godine na Udbini, kod Korenice. Potiče iz trgovačke porodice. Osnovnu školu završio je na Udbini, a zatim četiri razreda gimnazije i Učiteljsku školu u Gospiću i Karlovcu.
Još kao đak Učiteljske škole došao je u dodir sa revolucionarnim radničkim pokretom, aktivno delujući među naprednom omladinom, a naročito među svojim školskim drugovima.
Kao učitelj službovao je u selu Ondiću i Bjelovaru. Pored rada u školi aktivno je politički delovao u sredini gde je živeo. Stalno je bio u sukobu sa ondašnjim vlastima. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1939. godine.
Kao rezervni potporučnik Jugoslavenske kraljevske vojske, mobilizovan je pred Aprilski rat i u vreme kapitulacije zarobljen od Nemaca, i odveden u Nemačku u zarobljeništvo. Uspeva da pobegne iz logora, i krajem jula 1941. godine dolazi u Liku.
Pošto su pripreme za oružani ustanak već bile u punom jeku, odmah se uključio u rad partijske organizacije i aktivno radio na neposrednom pokretanju ustanka na području udbinskog kotara. Kada su počele oružane akcije, Mićun je, izabran za komandanta ustaničkih snaga koje su držale položaj na Gorici, prevoju između Krbavskog i Koreničkog polja.
U septembru 1941. godine izabran je za komandanta Štaba gerilskih odreda na sektoru Udbine i okoline, tako da je u to vreme komandovao svim ustaničkim snagama u udbinskom kotaru. Pod njegovom su komandom, 2. septembra 1941. ustaničke snage zauzele Podlapaču. On je komandovao i delom ustaničkog kotara, koje su 25. novembra napadale Plitvice.
Pred kraj 1941. godine, postavljen je za komandanta Udbinskog bataljona "Krbava", koji je tek bio u formiranju. Sa njime uspeva da odbije napade neprijatelja iz Udbine na oslobođenu teritoriju i sdprečava prodor Italijana od Lovinca preko Udbine ka Korenici. U proleće 1942. godine, s bataljonom "Krbava" uspešno deluje protiv četnika na području gračačkog kotara i doprinosi sređivanju situacije u bataljonu "Gavrilo Princip" i gračačkom kotaru posle četničkog puča.
Krajem juna 1942. godine postavljen je za komandanta Drugog ličkog NOP odreda, a već u drugoj polovini avgusta iste godine za komandanta novoformirane Druge ličke proleterske brigade. Pod njegovom komandom, brigada napada Udbinu, postiže značajne uspehe u Kosinju i Pazarištu, na Kordunu kod Poloja, gde je 17. avgusta 1942. zajedno sa Četvrtom kordunaškom brigadom, razbila italijanski puk ojačan s 8 tenkova i dobila veliki ratni plen, zbog čega je bila pohvaljena od Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske.
Sedam dana kasnije, te brigade su izvojevale značajnu pobedu zauzimanjem Tušilovića, kada su zarobile 62 ustaše, 40 žandara i 325 domobrana i zaplenile veliku količinu ratnog materijala. Značajan usph Druga lička brigada je postigla zauzimanjem Ličkog Petrovog Sela, 3. novembra 1942, Vaganca, Drežnika, Rakovice i Slunja. Tako je Druga lička brigada zahvaljujući Mićunovom uspešnom rukovođenju, postala u to vreme jedna od najboljih partizanskih brigada u Hrvatskoj.
Pred kraj 1942. godine Mićun je postavljen za načelnika štaba Šeste ličke divizije, i na toj dužnosti imao dosta udela u rukovođenju jedinicama divizije u vreme Četvrte neprijateljske ofanzive.
Kao iskusnog komandanta, Glavni štab NOV i PO Hrvatske postavio ga je krajem marta 1943. godine za komandanta Štaba kninskog operativnog sektora i postavio mu zadatak da organizuje taj štab, što je on s uspehom obavio. Ujesen iste godine nalazi se na dužnosti zamenika komandanta Trinaeste primorsko-goranske divizije, a početkom 1944. je bio komandant Devetnaeste dalmatinske divizije. Pod njegovom komandom ta divizija je postigla značajan uspeh u borbama u okruženju na Turovcu i proboju iz okruženja, februara te godine.
Početkom maja 1944. godine, Glavni štab NOV i PO Hrvatske postavio ga je za komandanta Jedanaestog hrvatskog korpusa NOVJ. Ovim korpusom uspešno je komandovao godinu dana i postigao značajne uspehe, naročito u završnim borbama za oslobođenje Like, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sve do 23. marta 1945. godine, kada je korpus rasformiran.
Posle oslobođenja Jugoslavije obavljao je visoke dužnosti u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Bio je komandant divizije, komandant pozadine armije, načelnik Oficirske škole, načelnik Vojne akademije i načelnik Katedre za vojnu istoriju u Višoj vojnoj akademiji.
Zbog zdravstvenih razloga penzioniran je 1958. godine, u činu general-potpukovnika. Aktivno je radio u lovačkim organizacijama Jugoslavije. Umro je 1. avgusta 1971. godine u Beogradu.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 24. jula 1953. godine.

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli

Domene | Spletno gostovanje | Reseller gostovanje | EMAIL gostovanje
SSL certifikati | Spletne aplikacije na klik | Brezplačna spletna stran (Website Builder) | WordPress gostovanje
Spletne strani, brezplačna izdelava in namestitev | Poceni letalske karte | Letalske karte | Poceni hoteli