 |
Klub SFRJ
Da se podsjetimo ili necem naucimo iz vremena SFRJ
|
| Vidi prethodnu temu :: Vidi sljedeću temu |
| Autor |
Poruka |
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
 Upisano: 14 Nov 2009 10:48 Naslov komentara: Fredjungov proces u Becu, bio je nstavak zagrebackog... |
 |
|
U utorak, 5. oktobra 1909.svi su s nestrpljenjem cekali presudu Zagrebackog Sudbenog stola protiv 53 optuzenih Srba. Presuda je trebala biti objavljena, ne slucajno,na godisnjicu aneksije BiH ! Pred zgradom suda okupilo se mnostvo ljudi. Za sigurnost je bilo zadueno stotinjak policajaca i vojnih konjanika iz 53. pjesacke pukovnije, no tu se nasao nemali broj Frankovih batinasa, naoruzanih metalnim i drvenim polugama.
Na set godina zatvora osudjeno je sest *veleizdajnika*, a na pet njih 19. Ukupno, 184 godina teske tamnice za 31 *veleizdajnika*, dok su ostalih 22 oslobodjeno svake optuzbe. Okrivljeni su djenoi zbog sirenja srpske drzavne misli i namjere da sveopcom revolucijom otcijepe od Austrougarske monarhije Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Istru, BiH, Banat i Backu, kako bi ih pripojili Kraljevini Srbiji, zatim zbog sirenja propagande da su pripadnici *grcko-istocne vere* identicni s narodom u Kraljevini Srbiji, kao i zbog glasina da ce se Austro-Ugarska raspasti..
Presuda je izazvala gadjenje i ogorcenje demokratske javnosti. U znak protesta, Dalmatinski odbor je odgodio zasedanje, a kad je vijest stigla u Dubrovnik, sve trgovine su zatvorene, a svetiljke prekrivene crnim velom. Hrvati i Slovenci iz Istarskog odbora uputili su pismo soloidarnosti Bogdanu Medakovicu, predsjedniku Srpske narodne samostalne stranke, a protestirali su i gradjani Karlovca, Bjelovara i drugih gradova Hrvatske....... |
|
| Na vrh |
|
 |
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
|
| Na vrh |
|
|
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
| Upisano: 05 Feb 2010 18:35 Naslov komentara: hvali hvali *pa uvali* |
|
|
*Udri i po Titu
Iako su komunisti i komunistički režim često na tapetu crkvene kritike, nedavno se po tko zna koji put na udaru našao - Josip Broz Tito.
Zagrebački pomoćni biskup msgr. Valentin Pozaić u ožujku je, naime, tijekom posjeta Kumrovcu prigovorio Učiteljskom vijeću što njihova škola još uvijek nosi - Titovo ime. * |
|
| Na vrh |
|
|
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
| Upisano: 07 Feb 2010 22:33 Naslov komentara: Pobedili...?a opet nevalja ? |
|
|
Jutarnji list. har
Hrvatima iz Hercegovine naši bi političari napokon trebali prestati obećavati da su samo privremeno dio Be-Ha.
Bolje da smo se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku, barem bi kao govna došli do mora, reče mi prije nekoliko godina jedan mostarski slikar. Jednom je u prošlosti bio oduševljeni Tuđmanov i Šuškov pristaša, čak i nekakav savjetnik pokojnog Bobana, ali mnogo je vode Neretvom proteklo od toga zanosa. Za Hrvatsku i Hrvate ostao mu je samo rezignirani, trpki humor. Nisam ga odavno vidio i ne bih znao je li i njega zarazila histerija Milanom Bandićem, od koje se na prošlim predsjedničkim izborima tresla čitava Hercegovina, ali ga se često sjetim i uvijek me nasmije njegova fekalna prispodoba što savršeno opisuje tragičnu političku avanturu bosanskohercegovačkih Hrvata u devedesetima, a i danas je zapravo točna i aktualna.
Tužno je i čovjeka ispuni nelagodom dok gleda kako na internetskim forumima ne jenjava bijes Hercegovaca koji misle da ih je, birajući pogrešnog kandidata, Hrvatska još jednom izdala. Zapanji vas neuka mržnja toga nesretnog, iznevjerenog naroda i uplaši kako je duboko njihovo beznađe ako su vidjeli spas u Bandićevu populističkom šmiranju. Gdje oni žive i što im je u glavama? Koji kalendar njima visi iznad frižidera? Petnaest godina od rata, deset od Tuđmanove smrti, oni još drve jednake nacionalističke laži i nikako da krenu naprijed, jedino su im bogomolje sve veće.
Naša politička javnost u većini za njih osjeća samo ravnodušnost i prezir, Hercegovci su likovi jedne epizode iz prošlosti koju bismo rado zaboravili. Upravo kao nekakva napasna žena koja ne shvaća da je među nama gotovo, nego stalno nešto naziva i gnjavi, živcira nas da se Hercegovci miješaju u naše živote i glasaju na našim izborima. I zaista, oni bi to trebali prestati raditi.
Ipak, na drugoj strani, ne možemo kazati da smo i mi u Hrvatskoj bez grijeha i da možemo nezainteresirano okrenuti glavu od njih. Franjo Tuđman bio je naš predsjednik, nisu nam ga u Ljubuškom i Posušju izabrali, upravo kao što ni za Bandića nije bilo znatnije koristi da su u Ljubuškom i Posušju gotovo plebiscitarno glasali za njega. Onda, kao i danas, Hercegovci su bili zapravo beznačajni. Zlo koje ih je pogodilo, i iz kojega se ni dandanas ne uspijevaju iskoprcati, došlo je iz Zagreba. Naš je, hrvatski predsjednik, sjećate se, crtao budalaštine po salvetama. On je raspirio perverzne žudnje političkih radikala i počeo rat protiv Bošnjaka, a nije ih bilo mnogo među nama koji su se pobunili kada su hrvatske novine i televizija uhvatile propagandno talambasati o raspomamljenim mudžahedinima što kolju nedužnu katoličku nejač.
Tu krvavu svinjariju uglavnom smo gledali s ravnodušne distance. Krenuo je užasan rat u kojemu hrvatska strana ni u najluđim uzletima mašte nije mogla pobijediti, u kojemu smo izgubili obraz zbog pokolja u Ahmićima, koncentracionog logora u Dretelju i rušenja Starog mosta u Mostaru i u kojemu su, zbog sebičnih interesa većinskog hrvatskog stanovništva u nekoliko hercegovačkih varošica, zauvijek upropašteni životi Hrvata u Sarajevu, Zenici, Bugojnu i Varešu, a nije zaista bilo previše razumnih i hrabrih koji su se suprotstavili bezumnoj pustolovini državnog vrha Republike Hrvatske. Sukob s Bošnjacima nije zaustavljen zbog masovnih antiratnih prosvjeda na hrvatskim ulicama.
Zaustavljen je tek kada se otkrilo da, unatoč samoprijegornom trudu i odricanju, naši vitezovi i uzdanice Tuta i Štela ipak ne mogu smaknuti dovoljno Bošnjaka da ostvare blistavu zamisao sa salvete doktora Tuđmana. Potpisan je prvo Washingtonski, onda i Daytonski sporazum, na Bosnu i Hercegovinu se spustio nesigurni mir, a netrpeljivosti su nesmanjenom žestinom nastavile plamtjeti u srcima. Kada je propalo sve što su im u Zagrebu Franjo i Gojko obećali, Hercegovci su se osjetili nezadovoljeni i prevareni. A ruku na srce, ti osjećaji nisu sasvim bez osnove. Njima bi stvarno bilo bolje da su se priključili na kanalizaciju nego na Hrvatsku.
Hercegovačke je Hrvate Tuđman iskoristio upravo kao i Milošević krajiške Srbe, samo što su Srbi iz Krajine imali sreću da izgube rat. Poraz je u ovakvim situacijama, vjerujem, bolji jer čovjeka otrijezni, liši ga iluzija. Da su u Hercegovini izgubili rat, vjerojatno ne bi petnaest godina udarali glavom u zid, još ne shvaćajući da na toj strani nema vrata.
I zato je bolno vidjeti da se taj izgubljeni, dezorijentirani narod prikazuje strašilima. Ne možemo ih uistinu osuditi zato što čekaju da im Hrvatska ispuni zavjet koji im je davno dala, zavjet koji svako toliko netko poput Milana Bandića, tek zbog svoje jednokratne koristi na izborima, lažljivo obnovi, premda zna da je on neostvariv. Trebali bi napokon prestati obećavati ono što je nemoguće učiniti. Hercegovci će ostati trajno unesrećeni ako naši političari ne prestanu laskati njihovim tlapnjama, ohrabrivati ih izjavama: “Strpite se još malo, vi ste samo privremeno u Be-Ha” i odobravati sumanuto, shizofreno proturječje da se isti ljudi smatraju i konstitutivnim narodom jedne države i iseljeništvom druge.
Milijarde koje su u posljednih petnaest godina iz naše državne blagajne odlazile za vojne penzije bezbrojnih seoskih vucibatina koje je Tuđman učinio generalima, za plaće pokvarenih činovnika što su izdavali hrvatske pasoše srpskim mafijašima, silni novac koji je služio tek da održi švercersko-obavještajno-gangsterski sustav koji su u amanet ostavili Šušak i Boban, valjalo je uložiti u nekakva sveučilišta, kulturne centre, vrtiće i bolnice, učiniti da se ljudi osjećaju ugodnije tamo gdje žive, a ne podgrijavati im frustraciju hercegovačkom adresom. Valjalo im je dati nešto više od života u kojem se razgovara samo o kladionicama i trećem entitetu, jer ni s prvim ni s drugim nema mnogo uspjeha.
Inače, ne znam. Što bi se drugo moglo učiniti? Da ponovno okrenemo haubicu prema Starom mostu. Šteta je, bolan. Nema dugo da su ga obnovili. |
|
| Na vrh |
|
|
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
| Upisano: 07 Feb 2010 23:00 Naslov komentara: Daleko im lepa kuca.... |
|
|
znao sve - Pije XII
znao sve - Pije XII
Krvoločni diktator Ante Pavelić. ''pobožni vođa pobožne katoličke države'', najodgovorniji za balkanski holokaust prelazi u bolji život, okružen vjernim sljedbenicima, prijateljima i članovima porodice, u potpunom miru.
Februara 1960. ustaški mjesečni listovi ''Hrvatska'' (izdavan u Madridu) i ''Hrvatska zora'' (iz Minhena, Bavarska) objavljuju ''Službeni komunike o smrti Poglavnika Ante Pavelića''. Svečani, krajnje pobožan i fanatičan nekrolog koji završava ovako: ''18. prosinca 1959. franjevac Mihail Marić, nakon što je ispovjedio Poglavnika, dao mu je svetu pričest. 27. prosinca velečasni franjevac Branko Marić dao mu je posljednje miropomazanje. Istoga dana papa Ivan XXIII osobno ga je blagoslovio''. Poglavnik je tako umro kao što je i živio, zahvaljujući Bogu i blagoslovu Svete rimske crkve.
U ljeto 1943. iskrcavanjem angloameričkih saveznika na Siciliju (9. jula). Musolinijev režim počinje da se ruši. Početak kraja fašizma ne pogađa Poglavnika: ustaška diktatura se oslobađa jednog nezgodnog saveznika - zaštitnika, jača svoje povlašćene veze s nacističkom Njemačkom i povlaćenjem fašista u sjevernu Italiju formalno pripaja Dalmaciju (koja je od aprila 1944. bila dio Kraljevine Italije, a sada dolazi pod hrvatsku kontrolu).
Pavelić - miljenik Svete Stolice
Pavelić - miljenik Svete Stolice
Ali i situacija s Trećim Rajhom se razvija na gore: iako je snaga Vermahta još uvijek ogromna, Firerova "Kampanja na Rusiju" pokrenuta juna 1941. pokazuje prelazak na neočekivani sovjetski protivudar. Očito je da je sudbina nacističke Njemačke povezana s ishodom rata SSSR, a da budućnost ustačke Hrvatske zavisi od hitlerovskog Rajha. Početkom jeseni 1943. jugoslovenski partizani pod Titovim vođstvom već su preuzeli totalnu kontrolu planinskog dijale Hrvatske, Bosne i Crne Gore. A poslije osnivanja "Narodnog komiteta za oslobođenje Jugoslavije", novembra 1943. partizanske komunističke formacije mogu da računaju na podršku Saveznika i na blagonaklonost jugoslovenskog suverena u izgnanstvu, kralja Petra II.
Prvih mjeseci 1944. dok oslobodilačka vojska uspijeva da preuzme kontrolu sve većeg dijela jugoslovenskih teritorija, hitlerovske trupe su prisiljene da se povlače prema njemačkim granicama. Prisustvo nacista u Hrvatskoj je privremeno. Vermaht, angažovan u ratu sa SSSR, raspada se, hitlerovsko carstvo je gotovo na umoru.
Neminovan kraj Treceg Rajha prisiljava ustašku diktaturu da pribjegne traženju druge vrste zaštite. Pavelić pokušava da stupi u pregovore sa savezničkim vladama: zastupa nužnost spasavanja Nezavisne Države Hrvatske što se poklapa s interesom Angloamerikanaca u cilju otkanjanja opasnosti da Hrvatska bude ponovo uvučena u jugoslovensku državu kojom će vladati komunistički režim u sovjetskoj orbiti.
Hrvatsko katoličko biskupstvo - godinama nijemo i saučesnik u zločinima ustaške diktature - odmah se oglašava i podržava pokušaje Pevelića kod Saveznika: sa svoje strane izražava bojazan za propast Nezavisne Države Hrvatske i njeno uvlačenje u komunističku Jugoslaviju, te potrebu da se takva opasnost otkloni, 7. jula 1944. nadbiskup zagrebački, monsinjor Alozije Stepinac, drži propovjedu kojoj izjavljuje:
''Hrvatska prolazi kroz teške trenutke i moguće je da se desi nešto još gore, ali mi moramo vjerovati i uvijek biti optimisti da će Hrvatska opstati i da je nitko neće uništiti. Hrvatski narod prolijeva krv za svoju državu i ona će sačuvati i spasiti njegovu državu. Svi pokreti protivu naroda hrvatske autonomije ne smiju nikome oduzeti hrabrost, već se svi moraju staviti u odbranu i u izgradnju države još većom snagom.''
Dok primas Hrvatske, uznemiren prijetećim padom Poglavnikove diktature, slavi krv i hrabrost, i među najpragmatičnijim ustaškim glavešinama rađa se ideja da država može da se spasi zbacivanjem hitlerofila Pavelića. Tako se, avgusta 1944. organizuje zavjera za eliminaciju Poglavnika, po uzoru na onu - neuspjelu - koju je u julu izvršio Klaus fon Štaufenberg da bi ubio Adolfa Hitlera. Ali zavjera je otkrivena, a njeni pokretači - ministar vanjskih poslova Vokić i ministar oružanih snaga Mladen Lorković - uhapšeni, i smaknuti 30. avgusta.
Djelovi ustaške hijerarhije nastoje tada da spasu hrvatsku dryavu obraćajući se umjernom Vlatku Mačeku (već duže interniran od strane diktature), koji bi morao preuzeti Predsjedništvo države, voditi front nacionalne solidarnosti po antikomunističkom ključu zajedno s četnicima Draže Mihailovića, vojnički zauzeti veliki dio jadranske obale i onda pozvati Saveznike u mirovnu intervenciju. Ovaj plan predviđa svrgavanje Pavelića ''dogovorenim'' vojnim pučem, tako da bi poglavniku bilo dozvoljeno da spasi glavu povlačenjem u Švajcarsku. Ali ni ovaj pokušaj ne uspijeva: izaslanik zavjernika, Ivan Babić, pozvan u Bari da dogovori izvršenje sa Saveznicima, zadržan je u pritvoru.
Prema raznim izgovorima, projekat svrgavanja nacifašiste Pavelića i pribjegavanja Mačeku ima punu podršku visoke hijerarhije hrvatskog katoličkog klera, na prvom mjestu monsinjora Stepinca. Septembra 1946. pred Vrhovnim sudom Hrvatske, bivši ministar Nezavisne Države Hrvatske, Alajbegović, svjedočiće da je ''postojao plan po kojem bi Stepinac prihvatio dužnost locum tenes nakon eliminacije Pavelića. S tim u svezi Stepinac je posjetio Mačeka u društvu generala Moskova''. Jedno drugo svjedočenje u tom smislu doći će do bivšeg ustaškog poglavara Slavka Kvaternika, dok se po mišljenju jugoslovenskog istoričara A. Donlagića radilo o pokušaju koji je planirao sam Maček, a učestvovali su i visoki dostojanstvenici katoličkog klera, da bi se sklopio pakt sa Saveznicima u ime zajedničke antikomunističke perspektive bez nacifašističkih obilježja čiji su predstavnici Poglavnikove ustaše.
2013 - izvinjenje i poklonjenje?
2013 - izvinjenje i poklonjenje?
U februaru 1945. angloamerička avijacija bombarduje njemački grad Drezden. U martu Hitler šalje svoju posljednju direktivu: samouništenje njemačke nacije.
Ante Pavelić uporno ostaje pri mogućnosti da će drugi svjetski rat, nakon pada nacifašizma, prerasti u sukob Sovjetskog saveza i Angloamerikanaca: uostalom, antikomunizam je jedina karta na koju ustaški diktator još može da igra u pokušaju da spasi vlastiti režim. Tako se poglavnik sprema da stvori ''antiboljševički'' front, udružujući se sa četničkim generalom Dražom Mihailovićem. Baš ovaj posljedni pokazuje političku ulogu Hrvatske katoličke crkve u jednom memorandumu upućenom monsinjoru Stepincu: ''zaboravljajući sve one momente i prilike koje su mogle ili koje bi nas mogle deliti, smatram svojom dužnošću da vas zamolim da uložite sav svoj autoritet i sve napore u cilju aktiviranja svih nacionalističkih snaga hrvatskog naroda protiv boljševizma.''
Ali Saveznici ne podržavaju dvojac Pavelić-Mihajlović, a Jaltska konferencija potvrđuje da neće biti nikakvog dodatnog antikomunističkog rata. U tom trenutku Poglavnik, bez ikakvog izlaza, priprema bijeg. Uz saradnju s Njemcima Pavelić organizuje specijalni voz koji 30. aprila (baš kad Hitler vrši samoubistvo u bunkeru svoje berlinske kancelarije) kreće za Salcburg: na vozu je njegova žena Mara i dio ogromnog plijena skupljenog tokom četiri godine diktature ( 48 kovčega punih zlata, dragulje i dragocjenih numizmatičkih zbirki).
Trećeg maja Pavelić pravi ekstremni politički potez: donosi dekret-zakon koji izjednačuje, kako po pravima tako po obavezama, sve građane hrvatske države, ''bez obzira na njihovu rasnu pripadnost'', potvrđujući tako kraj etničkovjerskih progona koji su obilježili grozotama ustaški režim. Riječ je o očajničkom aktu koji je otvoreno instrumentalizovan i lišen svakog kredibiliteta. Prije bijega u ''izgnanstvo'' Poglavnik, u društvu umjernog lidera Mačeka, odlazi u nadbiskupski dvor u Zagrebu, gdje se susreće s monsinjorom Alojzijem Stepincom, i povjerava katoličkom primasu Hrvatske brojne kovčege s vladinim dosijeima, kao i 36 sanduka zlata, dragulja i ostalih dragocjenosti.
Petog maja Ante Pavelić napušta Zagreb i u pratnji preostalih nacističkih zaštitnica sklanja se u Austriju. Zajedno s diktatorom nalazi se nekoliko hiljada najodanijih ustaša, ali i 500 katoličkih duhovnika i časnih sestara, uključujući sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića i banjalučkog biskupa Jozu Garića; u prvom momentu svi duhovnici odani Paveliću sklanjaju se u samostane franjevaca i drugih redova u okolini Klagenfurta. U franjevačke samostane u Austriji sklanjaju se i sam Pavelić i njegova desna ruka Andrija Artuković: njih dvojica se najprije sklanjaju u samostan S. Gilgen u blizini Salzburga, a potom u Bad Išl u blizini Linca (samostan pod zaštitom klagenfurtskog nadbiskupa, monsinjora Rorbaha).
Osmog maja - tri dana nakon bijega - hrvatski glavni grad oslobađa Jugoslovenska vojska pod vođstvom Tita. Poglavnik, iz austrijskog skrovišta, počinje da radi na preuzimanju vlasti: u velikoj tajnosti Pavellić šalje emisare na hrvatsku teritoriju da bi uspostavljali veze i kovali zavjere.
Februara 1946. bivšeg ustaškog diktatora u Austriji hapse britanske snage i zatvaraju ga u saveznički koncentracioni logor u Klagenfurtu. Jugoslavija odmah traži izručenje Pavelića, ali je taj zahtjev odbijen, kao što će potvrditi generalni sekretar vlade u Beogradu, Mitar Bakić, u ''Njujork Herald Tribjunu'' od 14. avgusta: '' U februaru 1946. Odeljenje za ratne zločine Vrhovne američke komande u Visbadenu obavestilo je naše vlasti da je Pavelić pao u ruke Engleza... Međutim, britanske vlasti su odbile da izruče Pavelića našim funkcionerima''.
Zašto Britanci odbijaju da izruče bivšeg Poglavnika jugoslovenskoj pravdi, ostaće zauvijek tajna. I to ne baš vesela: Pavelić je odmah pušten na slobodu , a dešava se to u trenutku kada u područje Klegenfurta stiže prelat, bivši ustaški funkcioner u Ministarstvu za unutrašnju kolonizaciju (ustanova odgovorna za oduzimanje dobara srpskog naroda u Bosni i Hercegovini), monsinjor Krunoslav Draganović. Tek imenovan od Svete stolice za direktora Odjeljenja za Balkan, monsinjor Draganović raspolaže propusnicom koju su mu izdale savezničke vojne vlasti, a koja mu dozvoljava da se slobodno kreće po zarobljeničkim logorima koje su osnovale angloameričke trupe.
Jugoslovenski istoričar Šime Balen smatra da je Pavelić, nakon što je pušten na slobodu, ostao sakriven u manastiru S. Gile do proljeća 1948. nakon čega se prebacuje u Rim, gdje živi pod lažnim imenom ''Otac Gomes'' pri ''Latinoameričkom pobožnom koledžu''; godinu dana kasnije - još uvijek po Balenu - Pavelić se sklanja u Argentinu zahvaljujući pomoći monsinjora Draganovića.
U stvari, biće utvrđeno da Pavelić stiže u Rim već 1946. gdje ostaje pod zaštitom kurije do 1947: u svjetskom centru katolicizma krvoločni bivši ustaški diktator živi pri Institutu Sv. Đirolama Ilirskog, pod lažnim imenom ''otac Benares''. Godine 1947, zahvaljujući pomoći monsinjora Draganovića, Pavelić odlazi u peronističku Argentinu: ukrcava se u Đenovi na italijanski brod '' Andrea C.'', noseći svešteničku odoru; putuje pod lažnim imenom '' Aranjoš Pal'', s pasošem br. 74369 Međunarodnog Crvenog krsta, ovjerenim u Argentinskoj ambasadi u Rimu 5. jula 1947 na preporuku Sekretarijata države Vatikan.
velikoustaški mučenik Stepinac
velikoustaški mučenik Stepinac
Septembra 1947. bivši ustaški diktator se iskrcava u Buenos Airesu, gdje mu argentinski predsjednik Huan Domingo Peron stavlja na raspolaganje komfornu vilu smještenu u ulici Aviador Mermos 643 Siudad Hardin, u Lomasu de Palomar. U argentinskoj prijestolnici Pavelić formira ''Vladu u izgnanstvu Nezavisne Države Hrvatske'', sa sjedištem u Aveniji Boedo 1061, u kojoj preuzima dužnost predsjednika i imenuje za svog zamjenika ustaškog zločinca Vjekoslava Vrančića (između ostalog odgovornog za deportaciju mnogih hrvatskih Jevreja u nacističke logore u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj). U Buenos Airesu počinje i izlaženje časopisa ''Hrvatska'', koji se određuje kao ''Službeni organ hrvatske vlade u izgnanstvu''.
Oktobra 1955. pada Peronov režim i garantovana zaštita argentinske države bivšem ustaškom diktatoru - iako potvrđena - postaje manje sigurna. 10. aprila 1957 - godišnjica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske - Pavelić je ranjen u jednom atentatu: jedan srpski prognanik ispaljuje četiri hica iz pištolja na bivšeg Poglavnika.
Godine 1958. Pavelić se povlači na karipsko ostrvo Santo Domingo, gdje dobija zaštitu lokalnog diktatora Leonida Rafaela Truhilja, koji mu stavlja na raspolaganje jednu vilu u gradu San Kristobalu i štiti njegov život jednim odredom vojnika koje je izabrao general Felipe Ciprian. Unutar vile u San Kristobalu Pavelić raspolaže privatnom kapelom u kojoj svakodnevno prisustvuje misi koju drži jedan fratar. U Santo Domingu, bivši poglavnik kao vatreni katolik stalno posjećuje nadbiskupa Oktavija Berasa Rohasa, primasa Dominikanske katoličke crkve.
anuara 1959. Pavelić napušta zlatno skrovište u Santo Domingu i prebacuje se u Santjago de Čile. Potom odlazi u Španiju diktatora Franciska Franka i definitivno se nastanjuje u Madridu. Živi u jednom franjevačkom samostanu u koji ga je uputio bivši sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. U novembru 1959. bivši Poglavnik je smješten u njemačku bolnicu španske prijestolnice, gdje umire 28. decembra. Krvoločni diktator Ante Pavelić. ''pobožni vođa pobožne katoličke države'', najodgovorniji za balkanski holokaust prelazi u bolji život, okružen vjernim sljedbenicima, prijateljima i članovima porodice, u potpunom miru.
Februara 1960. ustašli mjesečni listovi ''Hrvatska'' (izdavan u Madridu) i ''Hrvatska zora'' (iz Minhena, Bavarska) objavljuju ''Službeni komunike o smrti Poglavnika Ante Pavelića''. Svečani, krajnje pobožan i fanatičan nekrolog koji završava ovako: ''18. prosinca 1959. franjevac Mihail Marić, nakon što je ispovjedio Poglavnika, dao mu je svetu pričest. 27. prosinca velečasni franjevac Branko Marić dao mu je posljednje miropomazanje. Istoga dana papa Ivan XXIII osobno ga je blagoslovio''. Poglavnik je tako umro kao što je i živio, zahvaljujući Bogu i blagoslovu Svete rimske crkve. |
|
| Na vrh |
|
|
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
| Upisano: 21 Aug 2010 23:23 Naslov komentara: Zute trake, i jesu produkt EU |
|
|
BEOGRAD - Na internet strani hrvatskog Petrinjskog radija poziva se na linč Srba!
Povratnici u grad u kome je pre rata bio isti broj Srba i Hrvata nazivaju se četnicima kojima bi trebalo staviti žute trake na kojima bi bila ispisana četiri „S“ kako bi ih lakše raspoznavali! Naravno, sve po ugledu na naciste, koji su se sličnim sredstvima služili prilikom istrebljenja Jevreja.
Evo nekoliko nasumično odabranih poruka koje Hrvati šalju svojim komšijama Srbima:
Torn2010: Takvima treba stavit žutu traku s CCCC oko ruke, pa kad prođu gradom, da im svatko može pljunut u lice...
Štefo: Takvima treba staviti žute trake sa zvijezdom oko ruke neka se raspoznaju u gradu i da su ponosni na svoja (ne) djela koja su počinili od 91. - 95...
Torn2010: Pa braća Kostići su se odavno vratili. Malo, malo pa su kod kuće. Starci im tamo žive već godinama. Znam jer su mi susjedi. Nikako mi nije jasno ovo što se događa u našoj državi. Ja da otuđim jebenu ciglu nekome ispred kuće završio bih u zatvoru, a ovi deklarirani četnici slobodno šeću, dolaze, odlaze, i nitko im ništa ne može. Gdje je tomu kraj?????
Kupa37: Očito da je rat vođen protiv duhova, a ne ljudi i da su nam neke nevidljive sile rušile kuće i preseljavale stvari iz domova u njihove domove...
Nekimaky: Silom smo htjeli pohrvatit naše katolike ..ali mo’š ti njega iz Republike Srpske ali Republiku Srpsku iz njega nikada...
Daro: ma kužim te... no ja bi volio da ste i ostali na prljavcima... u ratu se ćirilica nije mogla čuti... danas je pjevaju i branitelji... jebi ga... ne mogu to progutati... s jedne strane se zaklinju u hrvatstvo a s druge šarafe žarulje... ne ide mi to skupa... nije dosljedno... stalno pljuju Srbe a otkidaju na njihovu glazbu... ne volim nedosljednost...
Čitalac koji nam je dostavio ovu informaciju kaže da je ceo slučaj prijavio kancelariji Oebsa u Zagrebu, ali da nikakvih reakcija nije bilo. Juče nisu reagovali ni predstavnici Srba u hrvatskim institucijama, kao ni hrvatska vlada.
Brankica Ristić |
|
| Na vrh |
|
|
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
|
| Na vrh |
|
|
milan
Nezamjenjiv clan
Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd
|
|
| Na vrh |
|
|
|
|
Ne možete ostavljati nove komentare u ovom forumu
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Ne možete prepraviti vlastite poruke
Ne možete obrisati vlastite komentare u ovom forumu
Ne možete glasati u anketama foruma
|
|
Kako koristiti ovaj Forum?
Traži
Lista članova
Grupe korisnika
RSS Feed
Registracija
Profil
Provjeri privatne poruke
Login
