Klub SFRJ Forum Indeks Klub SFRJ
Da se podsjetimo ili necem naucimo iz vremena SFRJ
 
 Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?   TražiTraži   Lista članovaLista članova   Grupe korisnikaGrupe korisnika   RSS Feed   RegistracijaRegistracija 
 ProfilProfil   Provjeri privatne porukeProvjeri privatne poruke   LoginLogin 




Knjiga o Jugoslaviji
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3, 4, 5, 6  Naprijed
 
Otvori novu diskusiju   Odgovori na temu    Klub SFRJ Forum Indeks -> Jugoslavija iz našeg sjećanja
Vidi prethodnu temu :: Vidi sljedeću temu  
Autor Poruka
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 25 Jun 2010 11:00    Naslov komentara: * the ansambl the laka konjica*...? Citiraj ovaj komentar

Piše Mila Alečković Nikolić

U De Golovom maniru Dominik de Vilpen pozvao je 19. juna ove godine francuski narod u akciju koja bi označila početak borbe za stvaranje nove „Solidarne Republike“ na temeljima južnoameričkog iskustva

General De Gol uputio je 18. jula 1940. godine svom narodu čuveni poziv na otpor okupatoru. Više od pola veka kasnije, ove godine, a simbolično samo dan posle 18. juna, bivši francuski premijer poziva narod i građane da započnu politički život i borbu ispočetka. Ali, bitka još nije ni počela, a saradnici okupatora već su uzeli noževe i prišunjali se iza leđa Vilpenovim saborcima. Sadašnji nominalni šef države razleteo se na sve načine sa svojim kolateralama i kolaboracionistima ne bi li sprečio da se iz ljuske vladajućeg UMP-a izlegne zametak novog političkog pokreta otpora koji bi 2012. godine u predsedničku kampanju, a verovatno i u pobedu, uzneo njegovog najvećeg protivnika – Dominika de Vilpena. Budući da montiranim sudskim procesom Sarkozi Vilpena nije uspeo ni da osudi, niti da ukloni iz francuske politike (Mefisto je izdejstvovao ponovni sudski poziv Vilpenu 2011. godine), bumerang narodne osvete polako je počeo da mu se vraća. Služeći se neprestano Mazarenovim lukavstvom od pre četiri veka, Sarkozi je ovih dana pozivao sve glavne saradnike De Vilpena, ubeđujući ih da ga napuste, spletkareći, obećavajući im zlatnike i ucenjujući ih. Zatim se bacio i na samog Žaka Širaka, otkrivajući tako ponovo simptom neuspelog oceubistva. Istovremeno je napadnuta i internet mreža Vilpenovih pristalica, po svedočenju njenog direktora Kristofa Karinjana, a mesto odakle je napad krenuo lokalizovano je – Kalifornija. Sa vremenskom razlikom, ovaj napad je mirno i „hrabro“ planiran da dejstvuje – noću. Od 15.000 prvih najavljenih imena učesnika Vilpenovog skupa, mnoga imena su izbrisana, a poslat je i ogroman broj lažnih internet poruka da se ovaj skup odlaže.

Najzad, kao u srpskim partizanskim filmovima, obe zaraćene strane spremile su diverzantske grupe: jedna da dovod struje tokom mitinga u ogromnoj sali 13-og kvarta Pariza iseče, a druga da ga odmah ponovo uspostavi.

Na sve ovo sâm Vilpen odgovorio je pismom upućenim prijateljima u kome ih moli da izdrže i dođu, završavajući ga rečima: „U ovom teškom trenutku, više nego ikad računam na vas !“.

Više u 120. broju magazina “Pečat”
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 29 Jun 2010 22:13    Naslov komentara: . Citiraj ovaj komentar

http://www.sd-zaduzbina.com/vesti/obelezhen-dan-se-a-a-na-adovno-1941.html
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 04 Jul 2010 15:47    Naslov komentara: istorija,kazu uciteljica zivota...? Citiraj ovaj komentar

Kraljevina Jugoslavija – 10. travnja 1941. – NDH – Komunisticka Jugoslavija i RH PDF Ispis E-mail
Utorak, 03 Travanj 2007
180px-the_zagreb_cathedralaNeznanje je majka svih zala.
U zadnjih tisuću godina hrvatske povijesti, Hrvatska je sačuvala svoje bitne označnice koje prate samostalnu državu,sve do 1918. god. U najgorim je trenutcima svoje opstojnosti uvijek imala Sabor i bana, koji su jamčili zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast. Hrvatska je imala svoju vojsku, pod zapovjedništvom hrvatskih časnika, kojoj je na čelu bio ban. U početku XX. stoljeća, hrvatski su se zastupnici borili da bi Hrvatska dobila svoja područja koja su prije bila pod turskom, a poslije pod austrijskom vlašću i da kao savezna država uđe u buduću Podunavsku kraljevinu.
Prvi je svjetski rat (1914.) uništio hrvatsku budućnost, nestankom stoljetnoga Podunavskoga Carstva. Hrvatska je izgubila posljednje označnice svoje samostalnosti, kada je godine 1918., bez volje naroda, bez glasovanja, bez svenarodnoga glasovanja (referenduma), a na temelju Versailleskoga mira (28. lipnja 1919.) uvrštena u zajedničku državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tada je Hrvatskoj, u novoj državi, ukinut njezin Sabor, ustav i njezina vojska. Već od početka ju je Srbija smatrala Velikom Srbijom, a isto tako je htjela podčiniti i druge narode, u novoj državi To je bio uzrok sukoba, koji je označio borbu hrvatskoga naroda za njegovu nezavisnost. Volja za nezavisnošću pokazala se kod svih slojeva: seljaka, radnika, umnih radnika (intelektualaca) itd. Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka okupila je ne samo seljake nego i druge slojeve, pa se pretvorila u pravi pokret. Njezin vođa Stjepan Radić (1871.-1928.)se je borio za hrvatska narodnosna prava, za demokratsku vlast i društvenu pravdu, protiveći se Velikoj Srbiji, kojoj je na čelu bio kralj Aleksandar I. Karađorđević (1888.-1934.), s nekoliko srpskih političkih stranaka.

Ta je politička borba prekinuta kada je srpski zastupnik pucao u hrvatske zastupnike u beogradsoj Skupštini i smrtno ranio Stjepana Radića i još dvojicu hrvatskih zastupnika. Šest mjeseci poslije kralj Aleksandar ukinuo je Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i proglasio osobno samovlašće (diktaturu) i nakon toga proglasio Jugoslaviju (1929. godine).

Hrvatski narod je bio onemogućen da bi se zakonitim sredstvima borio za svoju punu ravnopravnost i slobodu. I tako je srpski kralj posijao sjeme prevratničke borbe za hrvatsku nezavisnost. Mladi hrvatski zastupnik Stranke prava, dr. Ante Pavelić (1889.-1959.), videći da se protiv Srba političkom borbom ne može ništa postignuti, otišao je u izbjeglištvo i osnovao prevratničku udrugu nazvanu ustaše (od glagola ustati),sa ciljem, da se bori za samostalnu Državu Hrvatsku, da bi hrvatski narod dobio slobodu i da bi se gospodarski i kulturno razvijao.

Ustaška udruga, zajedno s makedonskom (VMRO) oslobodilačkom udrugom, organizirala je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu (1934.). Time je Jugoslavija nagrižena pa je počela propadati. Kada su Nijemci napali Jugoslaviju, 6. travnja 1941., u drugom svjetskom ratu, hrvatski narod nije nimalo dvojio da treba rušiti Jugoslaviju, koju je smatrao svojim zatvorom. Jugoslavenska je vojska, bez susprezanja, predala hrvatskoj seljačkoj zaštiti svoje oružje,a njihovi su časnici, uglavnom Srbi, bježali želeći se domoći susjedne Srbije.

Diljem Hrvatske u svim selima vihorile su hrvatske zastave a narod je klicao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mnogo prije nego je njemačka vojska došla u Zagreb. Napadaj na Jugoslaviju započeo je 6. travnja. Prevratnički rad dao je prvi važni plod već 7. travnja, pobunom 108. pješadijskoga puka, koja je, 8. travnja, dovela do zauzeća Bjelovara i proglasila Nezavisnu Državu Hrvatsku, istoga dana popodne. To je prevratničko vrenje odjelilo sjeverno bojište od prve skupine jugoslavenske vojske i bez sudjelovanja njemačke ni talijanske vojske. (Kazimir Katalinić, Argumenti, str. 39.-40.)

Desetoga travnja 1941. godine pukovnik Slavko Kvaternik (1878.-1947.), je preko zagrebačke krugovalne postaje proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, u ime dr. Ante Pavelića, koji je još bio u tuđini.

Sudjelovanje sila Osovine (Njemačke, Italije i Japana) u priznanju Nezavisne Države Hrvatske, potaknuo je Saveznike i poklonike Velike Srbije, da bi s velikom promidžbom nastojali dokazati da proglašenje Nezavisne Države Hrvatske nije volja hrvatskoga naroda, nego da je to umjetna tvorevina fašista i nacista. Međutim, ni Njemačka ni Italija nisu bile sklone NDH, niti je ona bila predviđena u njihovim naumima. Potpis Trojnoga pakta (25. ožujka 1941.) u ime Jugoslavije, koji je u Beču potpisao princ Pavle, bio je veoma povoljan za Jugoslaviju, jer bi ona ostala neutralna, a nakon rata dobila bi Solun, važnu južnu luku (danas u Grčkoj). Uzrok puča srpskih generala od 27. ožujka 1941. (s lozinkom: - Bolje rat nego pakt! -) je mito, kojeg su dobili od Engleza. Istom je tada Hitler odlučio napasti Jugoslaviju. Nije mogao ostaviti takvo stanje prije naumljenoga napadaja na SSSR. Italija mu se pridružila, jer nije htjela da Jugoslavija padne pod njemačku vlast, budući da bi bio ugrožen njezin utjecaj na Jadranu. Njemačka i Italija su odlučile napasti i razbiti Jugoslaviju, ali ne da bi time stvorili hrvatsku državu. Hrvati su iskoristili taj povoljni trenutak, slično kao što su narodi Južne Amerike iskoristili Napoleonov napadaj na Španjolsku i proglasili svoju nezavisnost, koju su Španjolci nakon određenoga kolebanja, bili prisiljeni priznati, kao već završenu činjenicu.

Saveznici, koji su osuđivali stvaranje NDH, zaboravili su, da su hrvatski političari još 1919. godine uručili zahtjev Kongresu primirja, u Parizu, za samoodređenje hrvatskoga naroda, kojeg je podpisalo 157 tisuća Hrvata, a godine 1922. hrvatski su narodni zastupnici poslali predstavku Društvu Naroda u Ženevi, tumačeći položaj hrvatskoga naroda u novoj državi i nikada nisu dobili odgovor, kao da Hrvatska ne postoji. Isto tako je 1923. godine hrvatski vođa Stjepan Radić, uime narodnih zastupnika, tražio u Parizu, Londonu i Moskvi, pomoć za Hrvatsku, koja je svaki dan sve više živjela u ropstvu i nasilju.

Godine 1929. i 1930., u odnosu na događaje u jugoslavenskoj Skupštini, hrvatski su zastupnici bezuspješno molili Društvo Naroda za samoodređenje. Osobno su narodni zastupnici: dr. Juraj Krnjević (1895.-1988.), ing. August Košutić (1893.-1964.) i dr. A. Pavelić posjetili Društvo Naroda i tražili da Hrvatska dobije pravo na samoodređenje.

Tada je narodni zastupnik dr. Ante Pavelić,videći da se ne uvažavaju hrvatski zahtjevi, najavio prevratnički ustanak i odbio svaku odgovornost hrvatskoga naroda za njegovu oružanu i prevratničku borbu za slobodu, što će se sigurno dogoditi, jer smatra da hrvatski narod ima pravo na svoju državu.

Propašću jugoslavenske države, godine 1941., za Hrvatsku je bio pravi trenutak da ona proglasi svoju nezavisnost. Od Hrvata se ništa drugo nije moglo očekivati a najmanje da brane državu koja im je oduzela sve sastavnice državnosti, sprečavala gospodarstvo i kulturu, zatvarala, mučila i ubijala istaknute Hrvate i njihove političke vođe. Jugoslavija je bila ugnjetavač hrvatskoga naroda, a Hrvati su se osjecali kao robovima u toj državi. Posve je jasno da je hrvatski narod iskoristio prigodu za ostvariti svoju nezavisnost, a da to nije bilo poistovjećivanje ni s talijanskimfašizmom a ni njemačkim nacionalsocijalizmom.

Naprotiv, Hrvati su se većinom ideološki poistovjetili s pravim demokracijama. To potvrđuje i zagrebački engleski konzul Thomas C. Rapp, koji je rekao: -„ Bez svake sumnje, Država Hrvatska je tu, a narod je za nju." - (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i dogadjaje, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961., str. 308.) Na svomu putovanju kroz Hrvatsku u ratu on nastavlja: -„Gdjegod su nas zaustavili i saznali, tko sam ja, pustili su nas dalje bez smetnje, govoreći, da oni nemaju ništa proti Engleza, da su oni u duši za Engleze, ali zbog političkih prilika, da je ispalo drugačije". - (Isto, str. 309.).

Obratno od onoga što su širili Saveznici da je osnivanje NDH bilo povezano s fašizmomi nacizmom, činjenica je, da je 10. travnja obratan i različit od toga političkoga puta. Kod Hrvata prevladavalo je ostvarenje države a ne ideologija. Razne saveze koristi vladale su za vrijeme cijeloga Drugoga svjetskog rata. Različite ideologije, iako oprečne, nisu sprječavale ni otežavale različite saveze. Tako se Staljin udružio s Hitlerom, da bi oni podijelili Poljsku, a taj zločin nije branio Englezima ni Amerikancima (zagovaratelji ljudskih prava i demokracije!) da bi se ujedinili sa Sovjetskim Savezom, sa Staljinom na čelu, najvećim krvnikom i nasilnikom, koji je odgovoran za ubojstva osamdeset milijuna komunističkih žrtava. (Crna knjiga komunizma.)

I Jugoslavija, na čelu s princom Pavlom, poznatim anglofilom, potpisala je sporazum s Njemačkom, Italijom i Japanom, u Beču, 25. ožujka 1941. Saveznici (Englezi-Amerikanci) su svima priznavali sve političke saveze a samo ne Hrvatima, koji su potpisali ugovor s jedinom namjerom da dođu do slobode i nezavisnosti.

Nema dvojbe da je NDH hrvatskomu narodu, unatoč velikim ljudskim pogrješkama i zlu, koje donosi svaki rat, donijela njegovu samostalnost, ništa više ograničenu nego što su bile ograničene samostalnosti ne samo malih nego i velikih, koje su se nalazile bilo na jednoj ili drugoj ratnoj strani.

U hrvatskoj državi, za vrijeme njezine četverogodišnje opstojnosti (1941.-1945.), nikada nije postojala ni fašistička ni nacistička stranka. Narod nije bio sklon tudjim ideologijama. NDH je hrvatskomu narodu bila temelj za njegovu obranu protiv srpskih napadača, sigurnost i razvitak nadajući se blagostanju i političkomu razvitku do demokracije.

Jasno je da se, 10. travnja, hrvatski narod nije izjasnio za jednu vlast ili vladu, nego za svoju narodnu državu. Hrvatski je narod shvatio da su država i vlada dvije različite stvari. One su međusobno povezane ali nisu jednake. Ono što se može predbaciti jednoj vladi, to ne vrijedi i za državu, kao najvećoj ustanovi samostalnosti jednoga naroda. Kada bi vlada jedne države bila odgovorna da država postoji, što su Saveznici htjeli primijeniti na Hrvatsku, onda nakon Drugoga svjetskog rata, ne bi trebale postojati ni Bugarska, ni Madjarska, Rumunjska, ni Finska, jer su se i one pridružile savezu Trojnoga pakta isto kao i Hrvatska.

Trebamo spomenuti da je Nezavisnu Državu Hrvatsku priznala većina europskih država, koje su imale svoja predstavništva u Zagrebu. Sljedeće su države priznale hrvatsku državu: Japan, Mađarska, Slovačka, Finska, Bugarska, Španjolska, Njemačka, Italija, Danska, Francuska, a diplomatski i konzularni odnosi bili su sa : USA, Svetom Stolicom, Portugalom, Švicarskom, Švedskom, Turskom, Argentinom, Urugvajem, Burmom, Tajlandom i Kinom.

Mlada je hrvatska država već od prvih dana sklopila uzajamne odnose s drugim državama i narodima i tako otklonila nazive kojima su prije prozivali Hrvate u tuđini Austrijanac, Austro-Ungar, Jugoslaven. Uspostavljenjem su svoje države Hrvati dobili svoju narodnosnu i državnu posebnost i dali svoj prinos medunarodnoj zajednici.

U početku NDH pojavili su se srpski četnici kao gerila, predvođeni srpskim generalom Dragoljubom (Dražom) Mihailovićem (1893.-1946.), kojima je bio cilj rušiti hrvatsku državu. Draži Mihailoviću nije bio cilj boriti se protiv njemačkih zavojevača u Srbiji i pronacističke srpske vlade (general Milan Nedić /1877.-1946./) nego protiv hrvatske države. Prva ubojstva i pljačku izveli su u Dalmatinskoj Zagori, u travnju 1941. godine, u kotarima: Kninu, Sinju, Grahovu, a 5. svibnja 1941. dođoše četnici, zajedno s domaćim Srbima, u Blagaj, kraj Slunja, zapališe, opljačkaše i pobiše sve seljake.. Osim toga su s Talijanima sklopili sporazum, jer su ih povezivali zajednički probitci podjele Hrvatske, dobivali su oružje od talijanske vojske i napadali civilno pučanstvo. Tada se Hrvatska borila protiv Srba i njihovih četnika, koje su pomagali Englezi i Talijani, ovi zadnji tobožnji hrvatski prijatelji i saveznici, koji vjekovima teže za hrvatskom zemljom. U rujnu 1941. raskinut je sporazum Hitler - Staljin, a hrvatska Komunistička partija dobila je naredbu od Sovjetskog Saveza da započne oružanu borbu protiv NDH. Sve dok je trajao sporazum Hitler-Staljin hrvatska je Komunistička partija mirovala. Na početku je osnovana prva skupina komunista u Sisku, pa su, u ime Staljina i Sovjetskoga Saveza, započeli borbu protiv hrvatske države. Nisu se borili protiv vladajuće vlasti nego su se borili za uspostavu Jugoslavije, u kojoj će ponovno Hrvati biti građani drugoga reda. Komunisti su se ujedinili s četnicima (Srbima) i tako ujedinjeni nastojali su srušiti hrvatsku državu.

Hrvatska se kroz četiri ratne godine, da bi očuvala svoju nezavisnost, borila protiv četnika i komunista, dok nije završen rat. Kroz cijeli su rat hrvatski komunisti odigrali izdajničku ulogu, kao suradnici Sovjetskoga Saveza i Srbije i izdali hrvatski narod, jer su poveli borbu protiv države a ne protiv vlasti koja je tada bila u Hrvatskoj. To im je neoprostivi grijeh prema hrvatskomu narodu, čiji su sinovi časno ginuli da bi narod živio u svojoj državi. Hrvatski komunisti, imajući svoju državu, borili su se za tuđe probitke protiv svoje države i nju su rušili.

Godine 1943., nakon pada Italije, Nezavisna je Država Hrvatska pripojila ostatak svoga područja, koje su zaposjeli Talijani, prisilivši poglavnika dr. Antu Pavelića da je morao potpisati Rimske sporazume, koji su bili uvjet opstanka hrvatske države. Granice su hrvatske države, godine 1943., bile od Istre do Budve, od Jadrana do rijeke Drine. Tada je ujedinjeno zaposjednuto područje hrvatske države i zajedno s Bosnom i Hercegovinom stvorena pravna cjelina na cijelomu području.

Nezamislivo je da bi Madjari rušili svoju državu da bi srušili vlast, koja je za vrijeme rata bila na vlasti. Tu je komunističku borbu predvodio Tito (1892.-1980.), podrijetlom Hrvat (?), najveći krvnik i izdajica hrvatskoga naroda.

U mjesecu svibnju godine 1945. završio je Drugi svjetski rat. Prema ugovoru u Jalti (W. L. S. Churchill - J. V. Staljin - F. D. Roosvelt, veljača 1945.) obnovljena je Jugoslavija. Saveznici su Istočnu Europu predali Staljinu kao ratni plijen. Vodili su rat protiv nacista i fašista a na vlast su doveli komuniste, isključive kao što su bili nacizam i fašizam, a još i gori, što se tiče uništenja privatnoga vlasništva. Mržnja hrvatskih komunista, očitovana za vrijeme rata protiv NDH, prouzročila je povlačenje Hrvata prema Zapadu, da bi izbjegnuli komunistička ubijanja i dostignuli savezničku vojsku, oslanjajuci se na Ženevske ugovore o zaštiti izbjeglica. U pregovorima s Englezima naišli su na nerazumijevanje a Englezi, braneći svoje trgovačke probitke, unaprijed dogovorene s Titom, predali su više od 200.000 hrvatskih vojnika i gotovo toliko ili možda i više civila, žena i djece jugoslavenskim komunistima, koji su se iživljavali nad predanim Hrvatima, ubijajući ih na Bleiburgu i Križnomu putu.

Srpski su i hrvatski partizani (komunisti) uništili više od 500.000 hrvatskih mladica. Tako je nastala bleiburška nesreća, što je ostalo u vječnoj uspomeni hrvatskoga naroda. Taj su zločin izveli srpski i hrvatski komunisti, pomoću svojih saveznika, Engleza, koji su svjesno, na tuđemu području predali hrvatske izbjeglice jugoslavenskim komunističkim krvnicima.

Taj "magnum crimen" hrvatskih komunista, u kojemu su sudjelovali, još i danas nisu osudili bivši saveznici, a hrvatska će država prije ili poslije morati suditi hrvatskim komunistima pa makar "post mortem", jer zločin narodozatora (genocida) ne zastarijeva.

Komunisti su na vlast došli (1945.) a u svim državnim uredima visjele su Staljinove slike, a ustav nove države bio je gotovo preslik ustava Sovjetskoga Saveza. Da su hrvatski komunisti sačuvali NDH u njezinim granicama i uveli komunističku vlast, bilo bi i danas mnogo lakše. Hrvatska država bila bi u boljemu zemljopisno-političkomu i gospodarstvenom položaju. Jugoslavija je ponovno proganjala Hrvate u domovini i tuđini. Četerdeset pet je godina Hrvatska živjela zarobljena i potlačena, gospodarstveno uništena u komunističkoj Jugoslaviji, bez slobode govora, gdje je vladao "verbalni delikt" a svaka pomisao na slobodu i nezavisnost, kažnjavana je zatvorom. Hrvatski su nacionalisti i disidenti proganjani u domovini i svijetu, ubijale su ih tajne jugoslavenske službe.

Godine 1987. i sljedećih godina nastale su političke promjene. U Sovjetskomu Savezu, nakon perestrojke i gospodarstvene propasti, rušio se komunizam a pao je i berlinski zid. Jugoslavija je postala ranjiva a Hrvatska je skupljala snagu i ponovno su se podignuli duh i borba za novi 10. travnja, narod je tražio samostalnost svoje države. Skupina hrvatskih osviještenih komunista na čelu s generalom Franjom Tuđmanom (1922.-1999.), osnovala je pokret Hrvatske demokratske zajednice i tražila rješenje da Hrvatska dobije svoju samostalnu državu, borila se za slobodne izbore i odvojenje od Jugoslavije. Na slobodnim izborima, koji su provedeni i na referendumu, hrvatski je narod izborio svoju slobodu. Dana 25. lipnja 1991. Hrvatski je državni sabor proglasio slobodnu Republiku Hrvatsku. Tada je stožernik Franjo Kuharić (1919.-2002.) rekao SadU razgovoru sa novinarima Glasa Koncila, a prenaša HIC putem interneta) - "Samo slobodni ljudi i slobodni narodi mogu izgradjivati svoje medjusobne odnose u miru i pravednosti. Stoga sloboda nije protiv nikoga, ona je uvjet dostojnoga života za svakoga. Sloboda nije poraz drugoga nego je pobjeda sviju, da žive u miru. Stoga mi i proglašenje podpune samostalnosti i nezavisnosti Republike Hrvatske kao suverene države, doživljavamo kao radostan dogadjaj i ostvarenje povijesne i pravne logike. To je pobjeda etičkog principa koji vrijedi svuda i za svakoga, zato odluka Sabora nije neprijateljski ćin bilo protiv koga, bilo izvan Hrvatske, bilo u Hrvatskoj." -

Prije pedeset tri godine izveden je pred komunistički sud zagrebački nadbiskup a danas blaženi Alojzije Stepinac (1898.-1960.). On je na njemu rekao: - "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji." -

Srbi su i sada, kao i 1941., napali Republiku Hrvatsku. Započeo je obrambeni Domovinski rat, za očuvanje nezavisnosti. Povijest se ponovila. Četnici i ostatak jugoslavenske armije, koja se poistovjetila sa Srbijom, napadali su Republiku Hrvatsku, a ujedinjena Europa, zajedno s Amerikom, zabranili su uvoz oružja Republici Hrvatskoj, da bi ona što brže podlegla pred srpskim napadajima. Ponovno su se ujedinili bivši saveznici protiv osnutka hrvatske države, pa makar je predvodio bivši komunistički general, fašizam i nacizam su već davno nestali.

Taj tisućgodišnji narod, čiji su sinovi slavno umirali da narod može dostojanstveno živjeti, herojski su se borili za njezinu slobodu i nezavisnost, što su, konačno, i postignuli. Hrvatsko je iseljeništvo pomoglo na različite načine, bilo novcem, lijekovima ili odjećom. Rat je završio godine 1995., kada su Srbi posve poraženi.

Smrću predsjednika Franje Tuđmana (koncem godine 1999.) na izborima 3. siječnja 2000. godine, došao je na vlast savez stranaka s većinskom vlašću bivših komunista (SDP). Prvi čini nove Vlade bili su izbacivanje trideset pet diplomata u svijetu i izbacivanje hrvatskih nacionalista s njihovih radnih mjesta. Umirovljeni su vojnički generali koji su sudjelovali u Domovinskomu ratu. Gospodarstvo je bez ikakve budućnosti, a vanjska je politika Hrvatske podložna zapadnim silama bez obrane hrvatskih probitaka.Ujedinjena Evropa i Amerika nameću preko Monetarnog Fonda, zajam da oslabe gospodarstvo u Hrvatskoj. U tisku i na Televiziji stalno napadaju bivšega Predsjednika, a povjesna Nezavisna Država Hrvatska (1941.) im smeta i svakako je hoće prikazati kao fašističku i nacističku državu. Idu tako daleko da predlažu kazneni zakon za svaki spomen NDH i 10. travnja. Na temelju toga nauma kaznenoga zakona Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u svomu časopisu od 29. listopada 2002.(rubrika Reagiranja, prenio HIC 30.10.2002 putem interneta) u članku Vlada i totalitarizam piše sljedeće: - "HDPZ mora primjetiti zabrinjavajuću pojavu, da se u današnjoj Hrvatskoj,čija je Vlada proklamirala orjentaciju prema budućnosti, mediji pod vladinim nadzorom i njoj bliski centri političke moći primarno se bave prošlošću. U toj retrogradnoj strategiji osjeća se snažna tendencija, da se svako naglašenije izražavanje nacionalnih osjećaja poistovjeti sa ustaštvom, pri ćemu se istodobno hoće učiniti neupitnim i neprijepornim, da su ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) fašistički pokret odnosno fašistička državna tvorevina. Medjutim čini se podpuno neprihvatljivim pristupiti toj državi i ustaštvu kao političkom pokretu s apriornom i generalnom negacijom. Takva apriorna i generalna negacija, neprihvatljiva je napose na kaznenopravnoj odnosno sudbenoj razini, jer dovodi sudce i sudove u vrlo sklisko područje vrednovanja, znastvenih prosudbi ili političkih stavova pojedinca."

"HDPZ takodjer zeli podsjetiti, da apriorna i uopćena oznaka ustaštva i NDH kao fašistićke tvorevine potječe iz naslage komuništičke propagande, koja je sve protivnike proglašavala fašistima. Po tom su ključu u fašiste svrstani Dr. Ante Pavelić i Vlatko Maćek, Kardinal Stepinac i Bruno Bušić, a neki su renomirani marksistički "mislioci" išli tako daleko, da su čitav hrvatski narod ili bar njegovo iseljeništvo, svrstali u fašiste.

Medjutim, za slobodnu znanost, takva su uopćavanja neprihvatljiva. Strani povjesničari već desetljećima ustaštvo ne svrstavaju u fašističke pokrete, nego u nacionalno-revolucionarne terorističke organizacije poput makedonskog VMRO.a (Ernst Nolte 1966.-) Velika većina pisaca smatra da je ustaštvo ideologija krajnjeg nacionalizma, a ne fašistički pokret (L. Hory - M. Broszat, Hugh Seton-Watson. J. Royschild, L. Cohen, P. Warwick, 5. Fischer-Gaiati, J. J. Sadkovich, L. Shaw, R. Patee, Aleksa Djilas, Vasil Seizov, LLjubimirova, J. Tomasevich, P. Cvetkov, N. Kochankov itd.) - Spomenuti povjesničari usporedjivali su ustaški pokret s nacionalsocijalističkim i fašističkim pokretima, te su upozorili na postojanje nekih sličnosti, ali i bitnih razlika

a) fašizam i nacionalsocializam, nastaju unutra nacionalnih država, a njihovi ideolozi otvoreno propovijedaju nadmoć vlastite nacije, odnosno rase, te zagovaraju imperijalističke ciljeve. Nasuprot tomu ustaški pokret nastaje unutar višenacionalne države, kao tipičan nacionalno-osloboditeljski pokret koji je reakcija na ugnjetavačku politiku jedne (većinske) nacije;

b) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma,koji su nastali unutar homogenih nacija s vlastitom državom, ali sa svrhom radikalnih političkih i socijalnih promjena, ustaštvo svoje ciljeve iscrpljuje u stvaranju države;

c) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma, koji se naslanjaju na srednji sloj, ustaštvo svoje pristaše novači u seljaštvu,radništvu i sveučilišnjoj mladeži. Pristaše ne privlači nikakva ideološka obojenost pokreta, nego njegovo protivljenje velikosrpstvu i jugoslavenstvu.

d) za razliku od fašizma i nacionalsocijalizma kao širokih pokreta koji traže podporu u postojećim strankama, ustaštvo je usko zamišljena revolucionarna jezgra;

e) s fašizmon i nacionalsocializmom, ustaštvo u odredjenjoj mjeri dijeli kult nacije i države, antidemokratizam, antiparlamentarizam, historicizam, kult junaštva, kult snage, terorizam i nasilje kao sredstvo borbe za ostvarenje političkih ciljeva.

f) u kasnijoj fazi, ustaštvu postaje svojstven i antikomunizam, odnosno antisemitizam, iako izvorno, do druge polovice tridesetih godina, odnos ustaškog pokreta prema komunizmu i antisemitizmu nije ni na koji način definiran. Antikomunizam je u predratnom razdoblju dio političke taktike, dok u tijeku rata postaje primarnom posljedicom borbe protiv partizanstva, te ima nacionalnopolitičke, a ne ideoloske motive. Antisemitizam takodjer ne postoji izvorno, niti je ideološki razradjen, nego pojavljuje se tek nakon 1936, i unatoč velikim razmjerima stradanja židova u NDH, ideološki ostaje podpuno akcidentalan.

g) u odnosu na fašizam i nacionalsocijalizam, ustaštvo obilježava bitno različit odnos prema religiji i Crkvi: ustaštvo nema poganskih ni sotonističkih elemenata, niti zagovara stvaranje "novog čovjeka", "nadčovjeka" ili nekoga novog božanstva;

h) za razliku od temeljito razradjenih ideoloških sustava u fašizmu i nacionalsocializmu, Ustaška Načela već na prvi pogled odaju ideološku raznorodnost i eklektičnost;

i) ustaškom pokretu i prije rata i tijekom rata pristupaju ideološki vrlo raznorodni pristaše (pravaši, klerikalci, liberalni antiklerikalci, bivši ljevičari, katolički fundamentalisti, židovi, muslimani );

j) nikada i nigdje nije unutar ustaškog pokreta nastao dokument kojim se ustaštvo povezuje s fašizmom odnosno s nacionalsocijalizmom. Naprotiv u brojnim izjavama prvaka ustaškog pokreta, pa i samog njegova utemeljitelja, jasno je istaknuto, da je ustaštvo autohtoni, hrvatski nacionalistički pokret, kojemu je jedina svrha i zadaća uspostava Neovisne Hrvatske Države

k) u ustaškim načelima, kao svojevrsnoj bibliji pokreta i njegovoj ideološko-političkoj osi, nema ni slova o uredjenju države, o stranci ili ideologiji, koja bi njom trebala upravljati. Što više, osim naznaka o seljaštvu, nema ni slova o ekonomskom uredjenju države. -

- Svijest da sinonim za NDH nije Jasenovac, pokazali su i oni koji su s razlogom oštro osudili Jasenovac. Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac izjavio je na jugoslavenskom sudu : „ Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji." -

Američki predsjednik Dwight David. Eisenhower (1890.-1969.) je 15. lipnja 1954. primio izaslanstvo, u kojemu su mu predstavnici od 143 hrvatska katolička svećenika predali predstavku, namijenjenu svjetskim državnicima kao upozorenje na težak položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji. U njoj se ističe da je nastanak ustaškoga pokreta i proglašenje NDH posljedica teškoga položaja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Američki presjednik Ronald Wilskon Reagan (1911.-2004.), tada kao guverner Californije, 4. travnja 1969., potpisao je službeni dokument, kojim je 10. travnja proglašen Danom hrvatske nezavisnosti. Bi li prema tomu zamišljenom hrvatskom kaznenom zakonodavstvu, pod udar zakona došli Eisenhower, Reagan i hrvatski katolički svećenici?

HDPZ ističe da spomenute razlike izmedju ustaštva i fašizma odnosno nacionalsocijalizma, koje su, zapravo, objedinjenje spoznaja i zaključaka poznatih tuđih povjesnika, politologa i sociologa, upućuju na to u kakvoj će se nezahvalnom situaciji naći svaki sudac, koji bi morao primijeniti norme koje Vlada Republike Hrvatske nagovješćuje. ...?

Novinar Gojko Borić, iz Kölna, piše u zagrebačkomu Vjesniku, od 7. i 8. listopada 2002. (Zagreb, godina LXIII., br. 19.712., str. 13.) - i odgovara partizanskom nostalgičaru Ivi Horvatu, na njegov članak od 19. rujna u tim novinama, u kojemu on brani partizanstvo i komunizam a napada ustaštvo i NDH, sljedeće: - „S druge, pak strane Ustaški pokret pojavio se u hrvatskim zemljama, kao revolucionarni prosvjed protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra Karađorđevića nakon smaknuća hrvatskih narodnih zastupnika sa Stjepanom Radićem na čelu u beogradskoj Skupštini.

Budući da zapadne zemlje nisu htjele ni čuti za hrvatsku samostalnost, Paveliću nije preostalo ništa drugo nego približiti se tzv. revizionističkim državama, uostalom kao što su učinili i borci za osamostaljenje od Slovačke do Indije.

Za ustaše je država bila iznad svega, i to je bila njihova najveća mana. Ali zatajio je i HSS, pa su komunisti uspjeli, jer su bili jedini, koji su znali mobilizirati stoljetne animozitete prema Germanima i Latinima, vješto propagirajući sveslavenstvo.

Već tijekom Drugog svjetskog rata, pametnima je bilo jasno da će pobjedom komunista biti uspostavljena sovjetska Jugoslavija. Ustaška je Hrvatska morala propasti jer se našla na pogrešnoj pobijeđenoj strani.Ustaše su izgubile rat, ali partizani su izgubili epohu. To je prema mome mišljenju veći poraz, jer je socijalizam (čitaj: komunizam) okončao s oko 80 milijuna ubijenih i uništenjem morala i materijalnih dobara nekoliko generacija od Jugoslavije, preko Sovjetskog Saveza do Kine i Sjeverne Koreje. Pustoš koju je ostavio komunizam u Jugoslaviji i svijetu znatno je veća od epizode nacifašizma i ustaštva." -

U tjedniku Fokusu, (Zagreb, 14. ožujka 2003., br. 144.) u članku Staljin i Tito - ista škola iste metode piše isti novinar za jugoslavenske komuniste - „Osvojivši vlast u Jugoslaviji komunisti su tu umjetnu tvorevinu pretvorili u kopiju Sovjetskoga Saveza. U svemu su oponašali staljinistički model. Na isti su se način kao i boljševici borili protiv Crkve, tzv. kulaka, nacionalista, građanskoga staleža, neovisne inteligencije i umjetnika. Pretvorivši privatno vlasništvo u državnu imovinu počinili su najveću pljačku u povijesti na teritoriju pod svojom vladavinom. Kao što su boljševici likvidirali svoje prave i potencijalne, a često i izmišljene protivnike, na isti su način to činili i jugoslavenski komunisti."..

"Kada danas neki na vlasti u Hrvatskoj govore da su se hrvatski komunisti borili za hrvatsku državu, tada je to primitivna laž i karikatura u shvaćanju povijesti. Tzv. hrvatski komunisti bili su staljinskiji od Staljina i najveći Jugoslaveni. Osim časnih izuzetaka (primjerice Andrije Hebranga i pripadnika Hrvatskoga proljeća)!, hrvatske komuniste trebalo je staviti na optuženičku klupu zbog genocida na vlastitim narodom (Bleiburg, križni put, Goli otok itd.) ali to dosad nije učinjeno jer je Domovinski rat spriječio antikomunističku revoluciju u nas, a to se danas hrvatskoj demokraciji osvećuje na svakomu koraku". -

Dodajmo tomu da je današnji predsjednik Stjepan Mesić bio pokrovitelj proslave šezdesete obljetnice Prvoga hrvatskog korpusa i obljetnice Šestoga, Sedmoga, Desetoga i Jedanaestoga korpusa. Tada je u svomu govoru izjavio da su se ti korpusi i partizanski odredi borili za hrvatsku samostalnost (t. j. 1942. godine). Mesić je nastavio da je 1942. godina začetak hrvatske samostalnosti. - "Mora nam biti jasno," - nastavio je Mesić, - "da se nijedna država ne stvara preko noći, već su i zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine". -

U tjedniku Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002. (Zagreb, br. 397.), predsjedniku Mesiću, odgovara prof. Julije Derossi: - " U navedenoj izjavi presjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći. Hrvatska se država, kao što znamo, stvorila u doba kneza Branimira u drugoj polovini IX. stoljeća i trajala je do 1097., kad na Gvozdu pogiba posljedni kralj hrvatske krvi Petar. Nakon toga Hrvatska stotinama godina nije bila samostalna država, iako je uvijek čuvala neke sastavnice državnosti. Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, koja je formalnopravno bila samostalna država i značila je u tom smislu "ostvarenje težnji hrvatskoga naroda" (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za ideologiju talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore komunističku (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog bili su osudjeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države. "-

To je bio odgovor presjedniku Mesiću, koji ne zna hrvatsku povijest. Jedino mu je znanje onoliko koliko je naučio u komunističkim partijskim školama. Na kraju možemo zaključiti da je 10. travnja hrvatski narod proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a taj isti narod je ponovno obnovio, 25. lipnja 1991., nezavisnu državu Hrvatsku ili Republiku Hrvatsku.

Bez obzira na današnju vlast u Hrvatskoj, moramo se osloboditi nametnutih nam laži i šutnje. Moramo slobodno govoriti i dati u javnost pravu istinu i sve što smo patili i proživljavali i stalno učiti našu povijest. Danas se promiče i nastoji prekriti ako i ne i sramiti se 10. travnja, utemeljeno na malim i pojedinim probitcima.

Zaključujem da Ustaški pokret, prema povijesnim istraživanjima, nije bio ni fašistički ni nacistički nego prevratnička narodnosna udruga, koja se borila protiv nasilja kralja Aleksandra Karađorđevića i rušenja Jugoslavije, a za ostvarenje samostalne hrvatske države. Kada je u cijeloj Europi prevladao fašizam i nacizam, Hrvatska se tada nije mogla suprotstaviti ni fašistima ni nacistima, to više što zapadni saveznici (Amerika i Engleska) nisu htjeli ni čuti za hrvatsku samostalnost. Povijest se ponavlja pa nam i danas Amerika i Zapadna Europa nameću politiku prema njihovim interesima . Sa svojim novcem i velikom promidžbom nametnu nam izbornike, kojima uopće nisu važni hrvatski probitci. Mislim da je došlo vrijeme da se sastavi povjerenstvo povjesničara, koje bi temeljito, sine ira et studio, proučilo NDH i Ustaški pokret i donijelo zaključke, a isto tako i jugoslavenski komunistički pokret prema NDH, ustaštvu i stvaranju Republike Hrvatske. Bez poznavanja prošlosti, ne može se ići prema budućnosti.

A.J.
Hrvatski Centar
Buenos Aires, 2. travnja 2007.g.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 05 Aug 2010 12:05    Naslov komentara: XXI vek...? Citiraj ovaj komentar

suluda je tvrdnja, da je Srpski narod, 1990-1995. godine

okupirao sam sebe, svoju imovinu i zivotni prostor. Tacna je (moja) tvrdnja, da je Hrvatska pocinila tezak zlocin tokom operacije Oluja. Taj pocinjeni zlocin, je stepen iznad Srebrenice, s obzirom da se neradi o *ratnim zarobljenicima*, nego o lojalnim gradjanima Hrvatske, koji nisu napustili svoje domove, koji nisu ucestvovali u borbenim dejstvima, koji se *nisu plasili vojske *svoje* drzave*, naravno, platili su zivotom svoje *poverenje*..i dokazali, svojim zivotima, da nije bila *agresija*, nego puka borba za goli zivot !!!
Najrazvijeniji...? i slicno, to nije problem Srbije, niti ima bilo kakve *komplekse*, za *razvijene*, koji su oteli po nacistickoj osnovi 40.000 stanarskih prava, unistili, demontirali, opljackali do 40.000 kuca.Spiska, zla, od strane Hrvatske, belezi se od davnina, pokolja u severnoj Italiji, pokolj..*gusenje* revolucije u Madjarskoj, zverstva u Prvom i Drugom svetskom ratu,uvek sluga nekom gospodaru, trajno je obelezila i obrukala Hrvatski narod, dok postoji istorija.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 11 Aug 2010 13:16    Naslov komentara: narod kaze..OTETO PROKLETO Citiraj ovaj komentar

Bankrot za Federaciju BiH u slučaju povrata stanova Srbima

Federacija BiH može doživeti finansijski kolaps ako odluka Suda u Strasburu u "slučaju Đokić" bude primenjena na više od 20.000 stanova koji su pre rata bili u vlasništvu Srba, izjavio je federalni premijer Mustafa Mujezinović

Isti zaključak donela je jučer i vlada, na sednici na kojoj je zadužila predstavnicu Veća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava da podnese zahtev za preispitivanje presude u predmetu "Branimir Đokić protiv BiH".
Sud za ljudska prava u Strasburu odlučio je da BiH Đokiću, bivšem oficiru JNA, mora u roku tri meseca, od dana kada presuda postane pravosnažna, da isplati 60.000 evra na ime materijalne i 5.000 evra nematerijalne štete, kao i 200 evra za troškove, preneo je Internet portal SEEbiz..eu.
Nemogućnost da se Đokiću vrati predratni stan u Sarajevu, prema odluci Suda u Strasburu, predstavlja kršenje odredaba Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana koji se odnosi na pravo na imovinu.
U presudi, koja je izrečena 27. maja, navodi se da će se, ako se iznosi ne isplate u iduća tri meseca, na iznos dodavati kamate.
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 23 Aug 2010 20:29    Naslov komentara: U Beogradu.. Citiraj ovaj komentar

Порука

Poštovani,

Pripremni štab Susreta akcijaša
„Beograd – Grad otvorenog srca“
02. i 03. oktobar 2010

Poziv

Pozivamo sve drugare nekadašnje i sadašnje akcijaše, sve Vas kojima je akcija u srcu, sve ljude dobre volje i dobrog raspoloženja da dodjete i svojim prisustvom uveličate okupljanje u Beogradu.

1. Okupljanje počinje 02.10.2010 od 8h.
- Bilo bi poželjno da se svi gosti okupe do 9,30
- Registracija gostiju, kotizaciija.

2. Kotizacija iznosi:
- bez noćenja 11 EUR ( dinarska protivvrednost)
- sa noćenjem i doručkom 24 EUR ( dinarska protivvrednost)

3. Mesto okupljanja je Studentsko odmaralište „Radojka Lakić“ na Avali – Avalski put 1
- Na Vaš zahtev, sačekaćemo Vas i zajedno otići na mesto okupljanja.
- Ukoliko najavite Vaš dolazak ranije, obezbedićemo prenoćište.

4. Okvirno vreme polaska sa Avale je 10,00 – 10,30

5. Obezbedjen je organizovani prevoz autobusom.

6. Obilazak centra Beograda sa turističkim vodičem i po želji slobodno vreme.

7. Organizovani povratak na Avalu izmedju 18 – 19 h

8. Smeštaj gostiju koji su prijavili noćenje. Obezbedjeno je do 60 noćenja i poštovaće se redosled prijave. Sobe su dvokrevetne i trokrevetne, TV, klima. Nalaze se u istoj zgradi gde je i sala u kojoj se održava zabava.

9. Potom, oko 20h - Svečana večera i zabava uz muziku i neograničeno piće.
- Ukoliko imate potrebe za specifičnim načinom ishrane, dovoljno je da to naglasite
prilikom prijave .

10. Sutradan 03.10.2010 posle doručka, slobodno vreme, druženje do ispraćaja gostiju

Dragi prijatelji, želimo da sa svima Vama podelimo lepote naših družanja. Dodjite nam u goste, obradujte nas svojim dolaskom.
Beograd i Beogradjani Vas čekaju

Prijave do 20.09.2010 na Biltenu ora sfrj


Хвала вам,
Bilten ORA SFRJ Leksikon Omladinskih Radnih Akcija тим.

http://bilten-ora-sfrj.com/public_html/index.php
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 27 Sep 2011 12:18    Naslov komentara: to je valjda, eUropski, visestranacki u YU Citiraj ovaj komentar

http://www.mladi-antifasisti.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=109&Itemid=71
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 28 Sep 2011 17:07    Naslov komentara: Jugosloveni u Srbiji Citiraj ovaj komentar

http://www.pressonline.rs/upload/boxImageData/2011/8/27/153470/popos.jpg
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 05 Oct 2011 11:54    Naslov komentara: nova/stara Hrvatska,,..>? Citiraj ovaj komentar

Udbinska dilema - sveta Lucija ili Nikola Tesla
Općinsko vijeće Udbine odlučilo je da centralni Trg sv. Lucije preimenuje u Trg Nikole Tesle. Navedenu odluku donijelo je šest vijećnika iz SDSS-a i SNS-a, dok je protiv glasalo pet hrvatskih vijećnika


Općinsko vijeće Udbine odlučilo je da centralni Trg sv. Lucije preimenuje u Trg Nikole Tesle. Navedenu odluku donijelo je šest vijećnika iz SDSS-a i SNS-a, dok je protiv glasalo pet hrvatskih vijećnika, s tim da je poslije donošenja te odluke krenula lavina negativnih reakcija i nezadovoljstva. Domaći i doseljeni Hrvati sastavili su peticiju protiv odluke općinskog vijeća. Inicijatori peticije bili su hrvatski doseljenici i povratnici, koji su uspjeli pokolebati i građane srpske nacionalnosti, pa su se i oni također potpisali protiv preimenovanja. "Ne znam kako se uopće može usporediti ime sv. Lucije sa svjetskim imenom Nikole Tesle, koji je našeg porijekla, čime bi se trebali ponositi i to isticati. Udbina je lička općina, naš Tesla je Ličanin, a nema svoju ulicu u Udbini. Mislili smo ispraviti tu nepravdu iz prošlih vremena i dati doprinos proslavi 150-godišnjice rođenja našeg naučnika", ističe zamjenik načelnika Đoko Opalić.

Skupi dokumenti

Hrvati Udbine svetu Luciju obilježavaju kao dan egzodusa 1942. Naime, tamošnje su ustaše početkom Drugog svjetskog rata harale po srpskim selima, a samo u jednom danu izvršen je pokolj 500 civila, među kojima 150 djece u dobi od nekoliko mjeseci do deset godina. Bojeći se osvete ojačanih ustaničkih jedinica, Hrvati su pod zaštitom talijanskih snaga napustili Udbinu i povukli se u Lovinac, a usput opustošili srpsko selo Komić. Kao uspomenu na taj dan Hrvati Udbine preimenovali su 1995. godine Trg Marka Oreškovića u Trg svete Lucije. "Povodom preimenovanja napravljena je velika gužva. Hrvati su imali tako žestok nastup prema općini. Gomila je upala u zgradu. Ne znam ko i šta u Udbini ima protiv Nikole Tesle? Sve to pokazuje koliko je Katolička crkva moćna među lokalnim Hrvatima, koliko se manipulira narodom. Naše Srbe povratnike, koji su potpisali peticiju, život je toliko izmaltretirao. Zaziru od svakog stava i prepustili su se liniji manjeg otpora", ističe Opalić. S inicijatorima peticije telefonski nismo uspjeli stupiti u vezu i provjeriti razloge za njezino pokretanje. Građani srpske nacionalnosti peticiju su potpisali jer, kako kažu, nemaju odakle platiti sve potrebne promjene dokumenata. "Potpisala sam peticiju, iako mi se nije sviđao kontekst u koji je ona stavljena. Nemam ništa protiv mijenjanja imena ulicama i trgovima, ali trebaju se osigurati sredstva za pokrivanje svih troškova. Kada se donosila ova odluka, nije se vodilo računa kako će građani platiti sve moguće administrativne troškove promjene dokumenata. Moramo mijenjati osobnu, putovnicu, vozačku, nekoliko puta zbog toga ići u Korenicu, platiti fotografije. Otkud?", kaže Snježana Cvijanović, stanarka Trga svete Lucije i član Vijeća srpske nacionalne manjine Općine Udbina.

Ko će nadoknaditi troškove?

"Na Trgu svete Lucije nalaze se dvije zgrade, jedna sa 12 stanova i druga sa četiri stana. U svakom stanu neka su prosječno dvije odrasle osobe, iako ih ima i po četiri, otkud ti ljudi da plate sve troškove? Uglavnom su to ljudi koji nemaju nikakvih primanja, ili žive od socijalne pomoći, ili od niskih penzija. Ovdje stanuju i Srbi kojima su najbliži poginuli u ratu, nemaju ništa protiv promjene ulica, ali samo da nam neko nadoknadi troškove. Nas ne zanima kako se ulica zove, ako nemamo šta jesti. Neka izračunaju kolika su naša primanja, a koliki rashodi. Zašto nije promijenjeno ime Trgu Stjepana Radića gdje se nalazi općina, ili nekoj manjoj ulici gdje ne stanuje veliki broj građana? Istina, postoji potreba da se imena ulica mijenjaju, ali o tome treba dobro razmisliti. Izabrano je osjetljivo mjesto gdje živi i velik broj tvrdih HDZ-ovaca", dodaje Snježana Cvijanović. Kako saznajemo, udbinsko VSNM je još prije dvije godine donijelo odluku da se sa javnih mjesta i površina uklone nacionalni simboli i grafiti, što još uvijek nije učinjeno. Odluka se odnosila prije svega na uklanjanje ustaškog simbola, velikog slova "U" na tabli mjesta na ulazu u ovu ličku općinu. "Nekada je Udbina bila poznata po spomeniku žrtvama Drugog svjetskog rata, koji je poslije 'Oluje' devastiran. Sada je prepoznatljiva po ustaškom simbolu koji nas asocira na najveće zločine koji su nam se dogodili, a sa tim srpski povratnici moraju živjeti. Isto kao što moraju živjeti u mraku, bez struje", ističe Snježana Cvijanović. Prije rata udbinske ulice nosile su imena i obilježja iz Drugog svjetskog rata: Ulica VI. ličke divizije, Miće Radakovića, Dace Majstorovića, Dragice Končar i Nike Koraća. Poslije 1995. postavljena su nova imena: Kralja Tomislava, Berislavićeva, Devete gardijske brigade, Josipa Jovića, Lovinačka, Podlapačka. Iako je Udbina blizu Smiljana gdje je nedavno obilježena 150-godišnjica rođenja Tesle, njegovo ime još uvijek nije rado viđeno u Udbini, barem ne kao ime trga koje predlaže općinsko vijeće.
P. Lazić
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 01 Nov 2011 09:32    Naslov komentara: Blisko secanje Citiraj ovaj komentar

http://www.standard.rs/images/stories/2011/dino-i-raja.jpg

(stoji) - Dino Merlin, četvrti (u čvrstom Dinovom zagrljaju) - Ramiz
Delalić Ćelo, i peti - Jusuf Juka Prazina.

Svi su ratni zločinci i "rahmetlije" (poubijali su se između sebe)
izuzev NN-a i Dine Merlina, a da ni jednom nikad nije suđeno za
ubijanje srpskih civila u Sarajevu, niti ih je stigla ruka pravde.
Ubila ih je "prijateljska vatra".

Nagradno pitanje: sa kime će se Dino Merlin ovako grliti i pjevati u Beogradu?
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 18 Nov 2011 09:23    Naslov komentara: prilog... Citiraj ovaj komentar

Nadja Tesic je americki pisac i antiglobalista koji veruje da se
svedocenjem o istini moze probuditi interesovanje omladine za bunt
protiv novog svetskog poretka.

Rodjena je u Uzicu da bi neposredno nakon zavrsetka Drugog svetskog
rata sa roditeljima i bratom presla da zivi u Americi.Nadjin brat
Stojan Stiv Tesic (1944-1996) bio je jedan od najpoznatijih americkih
pisaca i scenarista, dobitnik Oskara. Nadja kaze, *ja sam prema
partizanskom pokretu imala velike simpatije. Rodjeni brat moga oca bio
je partizan, umro je od rana zadobijenih u ratu, a ujak Andrija
Bulajic, bio je narodni heroj i predratni clan KP. Prema Titu sam
kasnije imala odredjenu rezervu: zamerala sam mu sto je, nakon
oslobodjenja, vodio politiku koja je dovela do zaustavljanja
revolucije. U jednom trenutku sve je stalo-Jugoslavija je postala
potrosacko drustvo.Nadja je uspela da preko africke delegacije udje u
konferenciju UN kao njihov clan, * govorila sam o Jugoslaviji. Svi
Afrikanci su plakali, prilazili i grlili me, bilo je zaista potresno.
Ipak, nisu svi u Srbiji delili ista osecanja..? pita novinarka..Nadja
je odgovorila..*znam Otpor, Zene u crnom, feministkinje i ostale NVO
dobijale su novac preko madjarske ambasade. Amerikanci su to i sami
priznali. Ja bih pustila da im narod sudi.

(Pecat broj 18. 27 jun 2008)
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 31 Dec 2011 11:49    Naslov komentara: Knjiga o *svim Jugoslavijama* Citiraj ovaj komentar

Krajišnica Ljubica Lončar (107) najstarija je stanovnica Hrvatske

Tito najbolji, a ni Franjo Josip nije bio loš

Za vrijeme cara Franje Josipa bilo je najviše reda. Za kraljeva Petra i Aleksandra nije bilo tako dobro, jer su posvuda bili žandari. Najbolje se živjelo pod Titom. Svima je bilo dobro i nije bilo straha, sjeća se svih politika baka Ljubica

U 107. godini života, Ljubica Lončar sigurno je najstarija stanovnica Hrvatske. Duboku starost provodi u šibenskoj ulici Put gimnazije, gdje o njoj brine šezdesetogodišnji unuk Milorad Lončar Mića, koji rado ističe da je on “jedini djed koji ima živu baku”. Pored Miće, zbraja baka Ljubica svoje potomstvo kao životno blago: još šestero unučadi, desetero praunčadi i jedna čukununučica.

Preživjela je baka Ljubica u svom vijeku i ono što je najteže svakoj majci, smrt dvije kćeri i jednog sina, a jedna kći još joj je živa. Brojna porodica, kroz minulo stoljeće i burne događaje, rasula se svuda po svijetu. U kontaktu je jedino sa devet godina mlađom sestrom Milenom koja živi u Bačkoj.

Udovica sa 36 godina

U crnoj odjeći karakterističnoj za krajiške starice i sa crnom maramom na glavi, baka Ljubica sjedi u svojoj fotelji i napreskokce priča o životu kroz dva vijeka i tri rata. Pamćenje je jako dobro služi i sjeća se svakog pojedinog detalja iz svog dugog života. Jer od njezina rođenja 7. marta 1905. godine u selu Miočiću kraj Drniša dogodilo se uistinu mnogo toga.

Ljubičin otac imao je trgovinu u Siveriću i bio jedini pismeni čovjek u selu, pa je pisao oporuke mještanima koji su odlazili u Prvi svjetski rat. I Ljubičina majka bila je iz utjecajne porodice Cvjetića, čiji je otac bio svećenik u Sarajevu odakle se doselio u Tepljuh. Kako potiče iz popovske kuće, baka Ljubica iskrena je vjernica, održava i poštuje krsnu slavu Svetog Jovana.

- Živjeli smo lijepo, gradski. Djed je imao knjiga, znao je liječiti bolesti i rane, pa su kod njega dolazili čak iz Skradina – sjeća se djetinjstva baka Ljubica.

- U ono vrijeme ženska djeca nisu mogla ići u školu, samo muška. Smatralo se da žena mora biti kod kuće i da ne treba ništa raditi. Tako sam ja ostala bez škole, ali zato je moj brat išao i završio za bogoslovnog profesora. Kada bi on došao iz škole, pričao bi mi šta je učio, pa sam nekako naučila čitati i pisati – priča Ljubica, koja je nadživjela sva carstva, kraljevstva, režime, sile, okupacije i države.

Kao bogata djevojka udala za mladića koji je poticao iz siromašnije porodice, ali materijalne razlike nisu bile prepreka za ljubav i brak. No, već početkom 1941. godine ostala je bez supruga, kojeg su ubili ustaše. Iako je sa 36 godina ostala udovica, više se nije udavala. Posvećena odgoju djece, ova se Krajišnica sama muški borila sa svim problemima koje su donijeli život i rat.

- Preživjela sam žalosno. Najgore je bilo kada su mi muža odveli, a ja ostala sama sa četvero male djece. Tada je bilo sramota da se udovica uda za drugog muškarca – kaže.

Plela je, šila, radila u polju i još mnogo toga u ta teška vremena.

- Išla sam raditi i u rudnik, prenositi daske i grede. Trgovala sam solju u Bosni da bih dobila malo hrane za djecu. Tada je sol bila vrijedna – opisuje starica nekadašnji način života.

- Za vrijeme cara Franje Josipa bilo je najviše reda. Franjo je bio strog i u svemu je vladao red. Nitko nije znao ni čitati ni pisati, ali svi su poštivali vlast i ponašali se kako treba. Što je kome trebalo, to je dobio. Za kraljeva Petra i Aleksandra nije bilo tako dobro, jer su posvuda bili žandari. Bilo je bolje pod okupacijom Italije 1918. godine. Došla ta talijanska vojska, bili su to fini ljudi. Pomagali su nam oko kuće, orali su, kopali vinograd i čuvali nam blago. Isto su takvi bili kada su nas okupirali opet 1941. Najbolje se živjelo pod Titom. Svima je bilo dobro i nije bilo straha – nabraja baka Ljubica sve preživljene politike.

Jednom kod doktora

Pošto joj je zbog blizine otkopa mrkog ugljena kuća počela tonuti, tadašnja vlast ju je isplatila i ona je za taj novac kupila kuću u Kninu, gdje je dočekala devedesete.

- A onda je došao Mile Martić, pa su nam rekli da sada živimo u Krajini. Nije bilo loše. Bilo je mesa. U susjednoj kući bio je stacioniran UNPROFOR koji me svaki dan obilazio. U “Oluji” su me pokupili i poslali u Srbiju – priča Ljubica, koju je iz Bajine Bašte u Šibenik doveo unuk Mića, gdje zajedno žive već 18 godina.

Poslije “Oluje”, kuća Ljubice Lončar u Kninu bila je devastirana. Nestale su tako brojne porodične uspomene, fotografije, knjige, orden njenog oca koji je dobio od Franje Josipa u Tirolu… Unuk Mića često baki Ljubici ispuni želju i odveze je u rodni Miočić, gdje obiđe grobove i zapali svijeće.

Starica, kojoj bi malo tko dao tolike godine, nikada u životu nije bila bolesna. Pokretna je, sama namješta krevet, sama održava higijenu i oblači se, tek ponekad za šetnju između spavaće i dnevne sobe upotrijebi kuhinjski stolac. Njezin zdravstveni karton potpuno je prazan: kod liječnika je bila samo kada joj je u rudniku pala daska na glavu i jednom ju je mučila žuč, ali tada je – pobjegla iz bolnice.

Malo jede, malo pije, svakog dana plete

Recepta za dugovječnost, kaže baka Ljubica, nema. Unuk Mića otkriva da je tajna njene vitalnosti u skromnim obrocima:

- Uvijek je vrlo malo jela, ali jede uglavnom sve, pa i masno, i ništa je ne boli. Ne voli slatko. Ne popije ni čašu vode na dan. Ujutro popije tursku kavu, a onda doručkuje nešto keksa i mlijeka. Prije je pila rakiju, ali je u posljednje vrijeme neće. Ručak joj se najčešće sastoji od blitve i kakve juhe, a večera od komada kruha s maslinovim uljem i čašom vina.

Baka Ljubice slabije čuje, ali zato joj je vid toliko dobar da svaki dan plete i bez problema provlači konac kroz iglenu ušicu. Kraj sebe uvijek ima konac i iglu broj šest. Na pitanje dokle će živjeti, odgovara: “Dokle Bog kaže.”
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 23 Jul 2012 18:20    Naslov komentara: nekada...? Citiraj ovaj komentar

Као и људи и ратни бродови имају душу. На њима су радиле и живеле генерације морнара, морнаричких подофицира и официра. Причали су ми неки од њих да по тешком мору скоро емотивно осећају како се брод мучи, како стење, када шкрипе лимови и цвили бродска оплата. Или, када им је брод свеже „испитуран“, када је потпуно опремљен и спреман за задатке поносно лежи привезан уз моло, или је укотвљен на сидришту мамећи погледе знатижељника са обале. Или онда, када је брисан са флотне листе, па стоји у неком забитом делу луке, или увале, са мрљама рђе, нафте, масти, онако немоћан попут старог слона осуђеног на лагану смрт.

Да, у озбиљним државама и озбиљним морнарицама, које држе до поморске традиције, ратни се бродови, по брисању са флотне листе, у резалиште увек испраћају уз одговарајући церемонијал. Достојанствено и тужно, јер то је заправо сахрана. Приликом које сви бродови поред којих пролази ратни брод који иде у резалиште спуштањем заставе и бродским сиренама одају почаст. И зато сам одлучио да се још једном попнем на палубу ракетне фрегате Ф-31 „Сплит“ некадашње Југословенске ратне морнарице. Наиме, чуо сам да ових дана та ракетна фрегата, која већ неколико година лежи укотвљена у Боки Которској, у Пристану преко пута луке Кумбор, иде у Албанију где је продата и где ће бити изрезана у старо гвожђе. Писао сам још пре 30 година у загребачком „Старту“ о том броду и цитирао италијанску војну ревију „Ривиста маритима“, која је „Сплит“ тада означила као најнаоружанији ратни брод у тој категорији у Медитерану, брод је купљен у СССР-у, али смо му ми додали и ракетне системе море–море „стикс”.

Сви ратни бродови некадашње Југословенске ратне морнарице после 1991. године у резалиште су одлазили тихо и без опроштаја. Црна Гора је три некадашње југословенске велике подморнице послала у страна резалишта попут старих шпорета. У бившој СФРЈ то није било тако.

Дакле, нађем се у Тивту, у Порто Монтенегру, са својим пријатељима подморничарима на промоцији књиге „Подморничарство Југославије“, на платоу испред зграде „Збирке поморског наслеђа“. Дошли су бивши подморнички асови, команданти југословенских подморница: из Словеније Војко Горуп, из Хрватске Фридрих Морети, Томислав Драшковић и Дамир Кларин, ту су били и Милан Јованов, Вуко Вучуровић, Јордан Јовановић, из Београда су стигли Владимир Милатовић, Драган Косановић и Милан Комар.

Људи који су југословенским подморницама ронили и до 400 метара дубине десет дана непрекидно. Без иједног озбиљног удеса, јер Југославија је била једна од 11 држава у свету која је самостално градила подморнице. У војном музеју у Пивки у Словенији годишње су имали око 5.000 посетилаца, сада када је тамо изложена подморница класе „уна“ број посетилаца је нарастао на око 70.000. Карта да се уђе у подморницу кошта пет евра, па само на подморници војни музеј у Пивки зарађује годишње око 250.000 евра.

Ноћ над Порто Монтенегром. На платоу иза нас као музејски експонат лежи подморница 821 „Херој“. Претећи црни труп и командни мост. Иза ње, једна мала подморница класе „уна“, односно „тиса“. Стотинак метара даље најскупље светске јахте, између којих и две јахте Олега Дерипаске, мирују на везовима. Све светлуца од хромираног челика, специјалних плекси материјала, види се и дискретна патина махагонија док разнобојни светлосни ефекти шарају на палубама и по јарболима. Два света, светски џет-сет на води и асови некадашњег југословенског подморничарства поред црног „Хероја“.

– Команданте, хтео бих сутра да обиђем „Сплит“ – обраћам се команданту Ратне морнарице Црне Горе, капетану бојног брода Рајку Булатовићу, такође некадашњем подморничару.

– А шта ће ти то, опет би нас критиковао. Не може.

– Ама човече, хоћу само да обиђем брод који више није у флоти, који шаљете у резалиште, а о којем сам у СФРЈ први писао.

– Добро, иди, али снимај само извана брод. Нема пењања на брод.

Док се са некада најбољим машинистом наше подморничке флотиле Момиром Солдатом званим Чакија возим глисером некадашњег морнара подморничара Лазе Перичића према фрегати Ф-31 „Сплит“, присећам се како су ме у кафићу „Бобис“ на сплитској риви пре 30 година критиковали када сам навео цитат из „Ривисте маритиме“ о тада најбоље наоружаном броду у тој класи у Медитерану. Као да је тај брод носио име неког другог града. Касније, у јесен 1991. оптужили су посаду фрегате „Сплит“ да је гађала град Сплит. А гађали су положаје са којих су гађане касарне ЈНА у граду.

На неких 500 метара од брода, иза буради и контејнера у којима су давно била торпеда искаче избезумљени старији водник Шљиванчанин и ломата рукама да станемо и приђемо обали.

– Одмах да одбијте од обале 400 метара, да се нисте усудили да приђете броду на мање од 400 метара, командант Булатовић је звао и издао строго наређење – урла старији водник Шљиванчанин.

– Чекај човече, смири се, само мало да приђемо броду – покушава да га уразуми Чакија.

– Чакија, одбиј од обале 400 метара, ово је војни објекат, не прилазите броду иначе пуцам.

Брзо закључујем да се у великој ратној флоти Црне Горе сви међусобно познају и по надимцима, и да је старији водник Шљиванчанин заиста спреман да пуца. Можда је то убого сидриште већ база НАТО-а, старији водник Шљиванчанин припадник алијансе, стара фрегата је ту само ради камуфлаже, а ја све то нисам знао, јер је командант Булатовић то крио. И још да ме због свега тога по овој врућини упуца Ратна морнарица Црне Горе.

Окрећемо глисер, Чакија колута очима, бивши морнар Лаза понавља да је знао да ће то тако испасти. По повратку у Београд стиже ми СМС од капетана бојног брода Рајка Булатовића: „Како је било, како су испале снимке са брода?“

Шта да одговорим команданту Ратне морнарице Црне Горе? Да сада знам зашто смо прошли тако како смо прошли?
Мирослав Лазански
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 27 Aug 2012 11:37    Naslov komentara: Citiraj ovaj komentar

Evo, danas, ni mesec dana posle fizičkog napada u centru Beograda, nastavlja se hajka na 93 godine starog narodnog heroja, generala Jovu Kapičića.
Ovoga puta, štefetu su preuzele "Večernje Novosti". One nam najavljuju da general Kapičić ne može ostvariti najavljeno preseljenje u Crnu Goru, jer ga navodno, tamo čeka neko suđenje.
"Vredna" ekipa "Večernjih Novosti" je iskopala neku privatnu krivičnu prijavu u kojoj se general Kapičić sumnjiči da je 1947. godine kriv za ubistvo nekih odmetnika u vrletima iznad Kolašina, odnosno na vrh Sinjajevine. Samo da podsetim da je u kritičnom vremenu general Kapičić bio ministar unutrašnjih poslova Republike Crne Gore, te da je u to vreme u sektoru njegove odgovornosti kao i na teritoriji čitave FNRJ vrvilo od odmetnika. Odmetnike su jurile jedinice KNOJA, OZNE i područne milicije. Nije se valjda sam ministar lično upuštao u jurnjavu po crnogorskim vrletima, vrzinama i nedođijama. No prema tekstu iz "Večernjih Novosti" ispada da nema akcije u kojoj on nije učestovao. I vidi vraga. Oni što su stradali u akcijama za koje sada "Večernje Novosti" krive Kapičića, bili su sve neki četnički komandanti koji su nastavili svoju borbu. Stradali su pružajući otpor iz nekih pećina na vrhu planine. Imali su mogućnost da se predaju narodnim vlastima i da im se sudi, ali ni tri godine po oslobađanju Crne Gore to nisu uradili. Pa nije zadatak Jove Kapičića, odnosno ministra unutrašnjih poslova bio da ih "čuva" nego da organizuje njihovo hvatanje ili ako pružaju oružani otpor njihovu eliminaciju. To bi i danas radila policija kao i onda.
I sad "Večernje Novosti" sasvim ozbiljno govore da je u pitanju ratni zločin. Da je to uopšte bio zločin a ne legitimna akcija državnih organa reda, ne bi se mogao zvati "ratnim" jer je rat završen još 9. maja 1945. godine. Znaju to autori teksta siguran sam, ali hajka koju vode protiv Kapičića ne bi imala velikoga i potpunog smisla bez ove konstrukcije. Kao što mu se konstruišu i pripisuju razne stvari, onako usput. U sasvim ozbiljnim glasilima, pre samo mesec dana, kad je sramno napadnut u centru grada, a mediji o tome izvestili, mogli smo slušati i čitati da je "general Kapičić bio "upravnik Golog Otoka". Nikada to nije bio. On je bio pomoćnik saveznog ministra unutrašnjih poslova, dakle Rankovićev zamenik, i svakako da je u UDBI bio važan čovek, kao i da je imao svoju ulogu vezanu za "Goli otok". No, likavstvo uma, Kapičićevim progoniteljima sugeriše da je najbolje napisati da je bio upravnik, jer su upravnici direktno odgovorni za torturu nad zatočenicima. A prava istina je da Kapičić na Golom otoku nije proveo više od 4 dana ukupno. Mnogo duže je tamo službeno boravio Dobrica Ćosić. Za vreme dok je Kapičić službovao u saveznoj UDBI, komandant "Golog otoka" je bio Ante Raštegorac, i to je lako proverljiva činjenica. Kao što je sasvim lako zaključiti da je država u trenutku kad joj je na granicama bilo 30 Staljinovih divizija morala preduzeti neke mere glede onih koji su jedva čekali da Staljin uđe u Jugoslaviju. Kroz Goli Otok je u 7 godina njegova postojanja prošlo 15 do 16 hiljada ljudi. Radi poređenja kažimo da je tokom akcije "Sablja" (za koju smatram da je bila apsolutno opravdana), privedeno više od 12 hiljada ljudi.Ne želim sporiti da je na "Golom otoku" bilo torture, ali je neverovatno da se o njemu priča na način kako to rade Kapičićevi progonitelji. Ispada da su zatočenici "Golog Otoka" redom bili pravednici, a država zločinačka. Zatim ispada da "Golog Otoka" ne bi bilo da to nije bio Kapičićev hir. Kao da je onom zemljom vladao Kapičić lično. Nigde niko da pomene Rankovića, Krcuna, Ćeću, Stevu Krajačića i ljude iz drugih republika. Ne daj bože da ko pomene Dobricu Ćosića. Niko više ni reči ne govori o opasnosti koja je dolazila od strane Staljina. Njegovi favoriti u Jugoslaviji onoga vremena se čak šta više slave kao heroji. Arsa Jovanović, Vlado Dapčević i društvo iz visokih državnih struktura smatraju se sasvim ok tipovima, jer bože moj, ako bi ovu zemlju trebalo izručiti Rusima, to nije izdaja nego visoko moralna misija.
I da ne dužim. Kampanja protiv Jove Kapičića je veliko nasilje prema jednom čoveku. On je od strane vrlo uticajnog dela srpske nacionalističke elite izabran za žrtvu iz nekoliko razloga.

a) Radi se o antifašisti, narodnom heroju, Titovom partizanu i generalu..

b) Lično je bio angažovan u hapštenju Draže Mihailovića.

c) Imao je vrlo značajnu ulogu u zaštiti države od zaostalih četničkih odmetničkih bandi.

d) Imao je vrlo značajnu ulogu u očuvanju nezavisnosti od strane Staljina,SSSR-a, njegovih eksponenata u ondašnjoj Jugoslaviji i njegovih satelita.

e) Od početka raspada bivše SFRJ žestoko je kritikovao nacionalističku politiku i zalagao se za nezavisnu Crnu Goru..

f) Bez ustručavanja i danas kaže da su četnici bili kolaboracionisti, kvinslinzi i fašisti

Duboko sam uveren da su upravo ovih šest činjenica, pravi razlog za hajku na Kapičića. Srpski nacionalisti mu nikada neće zaboraviti ni jednu od šest aktivnosti koje sam naveo, a naročito ne to što je uhvatio Dražu Mihajlovića. No, "Goli otok" im je nekako podesniji za satanizaciju i dehumanizaciju generala Kapičića i zato ga najčešće pominju. I kad kažu "Goli otok" oni najčešće misle Draža Mihajlović..
.............................................................................................................................................
Drago Kovacevic (Knin)
JOSIP BROZ - DOBAR SKROZ
Danas, u skladu sa iskustvom koje imam, kroz ono što mislim da sam
naučio i kroz događaje koji su usledili u ovih proteklih trideset
godina, mislim da je kad sve saberemo, Tito bio izuzetna ličnost i
izuzetan vladar. Da je bio neka vrsta prosvećenog apsolutiste i
emancipatora, ali da je njegov prosvećeni apsolutizam trebao trajati
duže. Onako, bio je ograničen njegovim životom, doduše dugim, ali za istoriju je i najduži ljudski život kratko vreme.


Cool Cool Cool Very Happy
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
milan
Nezamjenjiv clan


Član od: 07 Feb 2008
Komentari: 1710
Mjesto: Beograd

KomentarUpisano: 30 Aug 2012 08:58    Naslov komentara: "dzepna knjiga o Jugoslaviji" Citiraj ovaj komentar

Najsmesnije je od svega sto su se sve zemlje bivse SFRJ kao borile za nezavisnost a postale su sve do jedne kolonije. Nemamo ni biluz one nacionalne slobode kakve smo imali u Jugoslaviji. Vise se nizasta ne pitamo cak sta vise sami donosimo zakone koji nam se nalazu iako ti zakoni ni najmanje ne odgovaraju nasim nacionalnim drzavama. Svesno prodajemo nasu najblju zemlju pa smo svedoci kako krupan kapital ulazi u nase zemlje i kako nase more polako kupuju stranci , kako nase oranice zavrsavaju u stranim rukama kao i planine i skijaski centri. Polako se respordaje i rudno bogastvo i ulazi u energetski sistem a sve zanimljive fabrike su vec prodate a one koje nisu bile zanimljive su unistene a radnici ostvljeni na ulici. Zemlja se bukvalno poklanja strancima koji zele da ulazu u postrojenja a nacionalne drzave sve vise zaduzuju i prisiljavaju da i ono malo sto je ostalo u vlasnistvu drzave prodaju . Narodu se zamazuju oci o nacionalnim slobodama a pritom sve iloe vredno i pametno napusta svoja nacionalna boravista i seli se u zapadne naucne centre, ako ko slucajno i ostane to je udarna vest na vestima i novinama, ko svetsko cudo.Po ulicama nam paradiraju gay populacije ko da je to najvaznije i ko da ce nam to resiti sve nase probleme. Sve nacije odumiru i bele kuga je kod svih prisutna. Narod i nasa deca se sistemetski zaglupljuju i ucimo se da samo svoje guzice gledamo i da nas drugi ljudi ne interesuju. Vise nemamo vremena ni za prijatelje ni za najmilije. O kulturi i da nepricam , jer se sve zasnova na fabrikovanim filmovima i fabrikovanoj muzici, ono drugo malo umetnosti je toliko mizerno da su konzumenti i nebitni i ostavljeni sami sebi pod plastom slobode izrazavanja.
Imamo visestranacki politicki sistem gde se stranke takmice koja ce vise sluditi narod i privuci sebi , prpopcijalno tome ce dobiti odrdjenu sumo novca a sto vise novca veca mgucnost da se osvoji vlast. Placaju novi tajkuni ili ti krupni kapital a coje i interese brane partije koje uzimaju pare , jer danas vam niko nedaje pare na lepe oci . I sve ovo narod zna i ko hipnotisan cuti , izlazi na izbore , glasa za neke stranke i daje im legitimitet da vladaju sa nama.To sto su ljudi izginuli , sto su porusene kuce, ljudi protereni sa svojih ognjista nikog vise ne interesuje sta vise sad se opet moramo da volimo po direktivi i kako na se kaze. Svoj ponos i slobodu smo izgubili , postali smo tudje sluge i robovi i sad nas je sramota kolike smo budale ispali, moramo da cutimo....
A o Titu, ne znam koliko je sta istima a koliko ne ali dobro znam kako se zivelo osamdesetih , neuporedivo bolje i srecnije nego danas. Ono je bila sloboda , kad si od svog rada mogao da zaradis za pristojan zivot , kad si mogao da dobijes svoj stan , da imas svu socijalnu zastitu , besplatno skolovanje a kriminal na mimimumu. Mogao si da spavas gde god da se , mleko i mlecni proizvodi su stajali ispred prodavnica na izvolite i niko nije uzimao a prodavacice bi nalazile uvek vise para u kutijama nego sto je falilo robe. Danas je to ne zamislivo a deci kad se to isprica oni ne veruju.Negovalo se zajednistvo i slolidarnost, organizaovane readne brigade, drugarske veceri, zajednicki odlasci na kulturna desavanja, negovane raznorazne proslave , bretimljenje gradova , radnicke igre,ljudi se druzili a i postovali. Na tv programima u prepodnevnim satima obrazovni skolski program gde su se deca ucila kao da se ophode prema starijim , prema prirodi , zivotinjama , mestu u kome zive...ucili o nasim krajevima i istoriji a sad...upalite sami tv pa pogledajte.Zbog propagiranja zajednistva Jugoslavija je gotovo u svim kolektivnim sportovima bila u samom vrhu u svetu. Za mnog manje novca smo dostigli NBA a u nekim sportovima smo bili neprikosnoveni. Sad se sve okrece i polako padamo u kolektivnim sportovima a sve smo jaci u individulnim to jest kako ko kad blesne.Npr Ivica Kostaric, Novak Djokovic...zapricah se, svi vi koji se tih vremena secate znate o cemu pricam...ovo je sad tuga da nemoze biti veca i nemamo vise slobode...".. sva blaga , svi ljudski zivoti , nemogu biti cena tvojoj cistoj lepoti..."
Na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Pokaži ranije komentare:   
Otvori novu diskusiju   Odgovori na temu    Klub SFRJ Forum Indeks -> Jugoslavija iz našeg sjećanja Vremenska zona: CET (Evropa)
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3, 4, 5, 6  Naprijed
Stranica 2/6

 
Idi na:  
Ne možete ostavljati nove komentare u ovom forumu
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Ne možete prepraviti vlastite poruke
Ne možete obrisati vlastite komentare u ovom forumu
Ne možete glasati u anketama foruma


MojForum.si - brezplačno gostovanje forumov. Powered by phpBB 2.